Ja nešto ne volim kišu. Pogotovo ne u onim danima kada kiša neprestano pada, kada ne možeš izaći iz kuće bez kišobrana i kada su ti mokre noge zagarantirane.

Međutim, u Ruandi kiša ima potpuno drugačije značenje. Ona ovdje ne predstavlja ni dosadu, ni napor, ona ovdje predstavlja život. Kiša je jednostavno neophodna da bi usjevi na poljima, od kojih živi preko 90 posto stanovništva, mogli dati plodove. Dakle, kiša je povezana sa egzistencijom. Ako ima dovoljno padalina, bit će mogućnosti za proizvodnju hrane i ljudi neće biti gladni. Ako, pak, nema dovoljno kiše, glad neće izostati.

Kao što sam ranije pisao, Ruanda ima dvije kišne i dvije sušne sezone. Upravo traje duga, četvoromjesečna sušna sezona. Međutim, apsurdno, nije sušna sezona toliki problem. Ljudi su na to navikli, sadnju usjeva prilagođavaju tome da razvoj traje tijekom kišne sezone, i da se plodovi ubiru tijekom sušne sezone.

Glavne su u stvari kišne sezone, i pravo pitanje je hoće li tijekom kišne sezone biti dovoljno kiše. O tome prije svega ovisi hoće li se moći proizvesti dovoljno hrane. Nažalost, protekla kišna sezona, koja je trajala od ožujka pa do kraja svibnja je bila vrlo slaba. Kiše ni izbliza nije bilo dovoljno, i Kivumuu, kao i cijeloj Ruandi, po svemu sudeći, prijeti ozbiljna glad.

Jednostavno, Ruanda je vrlo mala, poljoprivredno zemljište je ograničeno, sa toliko malog prostora je teško osigurati dovoljno hrane za gotovo dvanaest milijuna stanovnika, pogotovo u situaciji ekstenzivne poljoprivrede, bez strojeva, suvremenih sredstava, navodnjavanja. A ove godine ni nebo se nije smilovalo na tužne poglede gladnih ljudi...

Naravno, hrana se može uvesti iz nekih drugih područja. Ali, tko će ju uvesti? Čime? Ovdje ljudi nemaju novac. Nisu u situaciji kupiti niti kerozin za lampe kojima osvjetljavaju kuće, a kamoli nešto drugo. Oni izravno ovise o svom komadiću zemlje i o hrani koju sami proizvedu. Umirat će se od gladi ove godine u Ruandi...

Svi pričaju već godinama o klimatskim promjenama, globalnom zatopljenju, nedostatku padalina. Naravno, zabrinuti su ljudi, tope se glečeri, podiže razina mora, ugroženi su pingvini i polarni medvjedi, prelijepa Venecija mora graditi milijarde dolara skupe brane da se razina mora u gradu ne bi previše podigla. Sve to i jest za brigu. Ali u svemu tome nitko ništa ne pita one koje te klimatske promjene najviše ugrožavaju – ljude u Africi.

Oni su najizravnije žrtve suvremenog svijeta i klimatskih promjena, jer ih dovode do gladi i umiranja. A nisam baš nešto primijetio da se za njih netko ozbiljno zabrinuo. Da barem imaju tretman kao prelijepi polarni medvjedi... Licemjeran je ovo svijet.

Jako sam tužan zbog mojih susjeda u Kivumuu. Gledam svaki dan zabrinuta lica i ne znam što da mislim. Jedino da se, zajedno s njima, nadam da će kiša pasti što prije.