Nastavljam sa crticama iz ruandske kulture i ovaj put na redu je priča o obitelji. A možda sam o tome trebao i ranije, jer obitelj je u Ruandi jako važna. Naime, obitelj je u Ruandi i dalje, kako se to ranije govorilo, 'stup društva', a obiteljski odnosi su tijesni i bliski. U najkraćem, u Ruandi je obitelj svetinja.

Glava kuće u svakoj obitelji u Ruandi je muškarac, otac. Dakle, u pitanju je patrijarhalno društvo, nešto vrlo slično našem društvu. Otac se pita za važne obiteljske stvari, postoji dogovor u okviru obitelji, ali je riječ pater familiasa posljednja i odlučujuća.

Uz donošenje odluka, za muške glave u kući su namijenjeni i najteži poslovi. Rad na polju, kopanje, nošenje teških tereta, izvođenje stoke na ispašu. Međutim, u takvim poslovima ni žene nimalo ne zaostaju. I vidjet ćete bračni par kako ravnopravno, 'rame uz rame', kopa kanal ili nosi voće i povrće na tržnicu. Ipak, neke stvari su namijenjene samo za muškarce. Tako ćete rijetko ili nikako vidjeti ženu na biciklu ili za volanom automobila.

S druge strane, žena i majka je temelj svake obitelji u Ruandi. Za nju je namijenjena briga o kući, kuhanje, pranje i čišćenje, žene na tržnicama prodaju ono što im ostane od uroda iz vrta i na taj način osiguravaju materijalni prihod, a, prije svega brinu o djeci. U Ruandi nećete vidjeti bebu u naručju oca, to je isključivo briga majke.

Ipak, iako su zaduženi za različite poslove, ravnopravnost ipak postoji. A ona se najbolje vidi u – lokalnim kafićima, kada sunce zađe i prvi mrak izbriše sve razlike. Tamo ćete sresti 'mješoviti sastav', podjednako dolaze i muškarci i žene, i podjednako piju pivo od banane i druže se, diskriminacije nema.

Također, svoju ulogu u obiteljima imaju i najmlađi članovi. Tako je obaveza djece odlazak po vodu do česmi ili izvora, a starija djeca su zadužena za čuvanje mlađih dok su roditelji na radu u polju. Također, djeca vrlo rano uče pomagati i u kućnim i poljoprivrednim poslovima. Inače, odnosi unutar obitelji su bliski. Posebna pažnja se posvećuje djeci, ulaže se maksimalan napor da se pravilno odgoje i da im se omogući školovanje. Naravno, djeca se odužuju time što se trude pomoći koliko mogu i svako dijete u obitelji predstavlja dodatnu 'radnu snagu' i 'dvije ruke više' u borbi za svakodnevno preživljavanje.

I Ruanđani jako drže do svojih obitelji i svojih kuća, to je mjesto gdje se najbolje osjećaju, i gdje su gospodari svoje sudbine. A kada sin u obitelji odraste, i kada dođe vrijeme za zasnivanje svoje obitelji, postoji nepisano pravilo - prvo kuća, pa onda žena i selidba. Dakle, obaveza mladog čovjeka je da napravi svoju kuću, i tek onda može planirati svoju budućnost.

Nije to lak zadatak u općem siromaštvu, ali se od toga ne odstupa. Ako nisi u stanju napraviti svoju kuću, ne trebaš zasnivati obitelj, jer još nisi spreman. Onda nastavi živjeti sa roditeljima, ženidba i dovođenje supruge u roditeljski dom ne dolaze u obzir. Pomalo surovo, ali potpuno ispravno i korisno za zdrave obiteljske odnose i pravilan razvoj djece. Možda bismo mogli nešto i prepisati od Ruanđana...

Inače, sve navedeno se odnosi na tradicionalni način života u Ruandi, koji se upražnjava u ruralnim sredinama, što je ogromna većina Ruande. U gradovima se stvari polako mijenjaju i dobijaju lik suvremenog doba. Tako ćete u urbanim sredinama, prije svega u glavnom gradu Kigaliju, sresti i žene za volanom automobila i očeve koji guraju kolica sa svojim bebama i mlade podstanare koji čekaju priliku izgraditi svoju kuću.

Dakle, zapadna civilizacija se polako useljava u Ruandu. I nije to loše. Nadam se samo da se u svemu tome neće negdje zagubiti ona najveća vrijednost Ruande – poštovanje, hijerarhija i ljubav, koji danas boje svaki dom u ovoj zemlji.