Jean Baptiste Mwizerwa je, sedamnaestogodišnjak, učenik naše nove srednje tehničke škole. Naizgled običan tinejdžer, lijep momak, jedan od boljih učenika građevinskog odjela, golman školskog nogometnog tima. Samo, iza toga, Baptiste ima jednu od najtužnijih životnih priča koje sam ikada čuo.

Jean Baptiste je odrastao bez roditelja, koje nije ni zapamtio. Mama je umrla kada je imao samo tri mjeseca, a otac dvije godine kasnije. Nije ih ni zapamtio. Cijelog života njegova obitelj su šest godina stariji brat Remy i njegova baka, njegov heroj.

Baka Claire, danas 68-godišnja starica, preuzela je brigu o dječacima nakon smrti roditelja. I radila je žena sve, trudila se biti im i baka i otac i majka, radila je najteže poslove da im osigura malo hrane, odvodila dječake u školu, trudila se dobro ih odgojiti i oni su izrasli u dobre i poštene mladiće.

Međutim, baka je u međuvremenu teško oboljela. Multipla skleroza ju je učinila potpuno nemoćnom i vezala trajno za invalidska kolica. I tada su sve obaveze pale na braću, još djecu, koji su preuzeli obavezu oko bake, pomagali joj, odvodili je kod doktora, a uz to su obavljali i sve kućanske poslove, čistili, prali, kuhali i sve to uz nezaobilazne obaveze u školi. I sve u uvjetima bez struje i vode, bez dovoljno hrane, u potpunom siromaštvu. Dakle, sve najgore je snašlo ovu obitelj. I smrt i bolest i siromaštvo i glad. No, nije se predao Jean Baptiste. Završio je u selu osnovnu školu, čak je bio jedan od najboljih učenika. I želio je nastaviti školovanje, upisati srednju školu, ali kako?

U Ruandi se srednje škole plaćaju, jako je skupo, nije bilo uvjeta. I onda opet baka-heroj. Željela je pod svaku cijenu osigurati unuku da nastavi školovanje. I tako bolesna i u kolicima je počela svakoga dana odlaziti u sedam kilometara udaljenu Gitaramu i prositi na gradskim ulicama. Da iz invalidskih kolica moli za neki novčić, ne za sebe, već da bi Baptisteu omogućila daljnje školovanje.

Zahvaljujući tome, Baptiste je krenuo u srednju školu. Ali to je kratko potrajalo. Išao je par mjeseci, ali je novca nestalo, morao je napustiti školu i vratiti se kući. Nastavio je brinuti o baki i kući, i slušati priče vršnjaka koji su mu prepričavali događaje iz škole, u koju on nije mogao. Tragedija za jednog mladog i pametnog mladića.

Nažalost, ni tu se nije zaustavilo. Život je pokazao Baptisteu da uvijek može gore. Nakon dužeg razdoblja u kojem se osjećao loše i iscrpljeno, kontrole i analize u lokalnom dispanzeru, i dijagnoza i presuda – HIV pozitivan! Dakle, lavina zla bez kraja se sručila na ovo nedužno dijete...

Nadu je Baptisteu vratila izgradnja nove srednje tehničke škole u selu, i mogućnost besplatnog školovanja kroz projekt stipendiranja koji provode franjevci u Kivumuu. Prijavio se i, zahvaljujući dobrim ocjenama iz prethodnog školovanja i teškoj obiteljskoj situaciji, postao je učenik naše nove srednje škole!

Konačno je mogao u školu! Krenuo je u siječnju, postao srednjoškolac, ono o čemu je dugo maštao. I već u prva dva završena tromjesečja Baptiste se itekako odužio za pruženu šansu! Položio je sve ispite, i to kao jedan od najboljih učenika svog građevinskog smjera. Usput se 'izborio' i za status jednog od najomiljenijih među učenicima, a i za mjesto na golu školskog tima koji je osvojio proljetni školski turnir u nogometu. A sve to teško bolestan, i dalje brinući o bolesnoj baki, obavljajući sve kućne poslove. I dolazeći nerijetko gladan u školu, jer nekad u njegovoj obitelji prođu i dva dana bez hrane.

Baptistea sam upoznao prije nekoliko mjeseci u školi. Bio mi je jedan od dražih učenika, s njim sam mogao jednostavno komunicirati jer dobro razumije engleski, znali smo malo popričati o ispitima, nogometu. A onda sam čuo njegovu životnu priču, i ostao sam bez teksta.

Upoznao sam i baku Claire. Topla i nasmijana žena, uz sve nedaće koje su snašle njenu obitelj i njene dječake. Uvijek sam volio borce, one koji se trude da svoju dobrobit zasluže, i koji za to naporno rade. A Baptiste je možda i najveći kojeg sam upoznao u životu. Njegovih sedamnaest godina obilježili su nemaština, bolest i smrt. Danas boluje od neizlječive bolesti, a on i pored svega toga ide u školu, uči, i postiže odlične rezultate. I ima snove! Želi završiti tehničku školu, nastaviti školovanje na fakultetu i jednoga dana postati inženjer.

Zbog Jean Baptistea i njemu sličnih, a ima ih puno, sam u Africi. Zbog onih vrijednih, poštenih i časnih, onih koji zaslužuju šansu. Želim pokušati nekako im pomoći. I vi ste dobrodošli! Pomozite ako nekako možete. Jer ovakvi ljudi to zaslužuju. Oni su pravi heroji!