Kada netko umre, Ruanđani znaju reći da je taj 'totalno umro' ili da je 'potpuno umro'. Ne znam baš kako onda izgleda 'polovično umrijeti', ali sam za vrijeme boravka naučio da se smrt u Ruandi doživljava značajno drugačije nego u zapadnoj civilizaciji, te da su i običaji vezani za takve događaje znatno drugačiji.

Za početak, u Ruandi 'nitko ne umire prirodnom smrću'. Svaka smrt, pa i kada su u pitanju osobe u dubokoj starosti, doživljava se kao nasilna, točnije kao posljedica djelovanja 'viših sila', vradžbina i uroka. Takvo shvaćanje je posljedica paganskih vjerovanja, prisutnih u afričkim kulturama stoljećima unazad i nije specifično samo za Ruandu, već se pojavljuje i u drugim dijelovima Afrike.

Danas se uglavnom zadržalo u ruralnim sredinama i među manje obrazovanim stanovništvom. U gradovima se, pod utjecajem suvremene civilizacije, i pogledi na smrt mijenjaju, ali je ta vrsta vjerovanja i dalje vrlo široko rasprostranjena. Problemi nastaju onda kada se za smrt neke osobe okrive neke konkretne osobe, recimo susjedi, ili čak rođaci. Tada može doći i do velikih sukoba zbog praznih vjerovanja koja su, naravno, najčešće potpuno neutemeljena.

Također, u Ruandi je široko prisutan stereotip trovanja. Dakle, ljudi misle da, ako netko želi nekome nauditi, najvjerojatnije će ga pokušati otrovati. I dobar dio ljudi se boji trovanja. Naravno, i taj stereotip se polako mijenja, ali se neke stvari, makar kao običaji, i dalje zadržavaju i možete ih sresti. Tako se u Ruandi piće (sokovi ili pivo) obavezno poslužuje zatvoreno i otvara ga se pred gostom, a ukoliko je piće spremljeno 'u domaćoj radinosti' (pivo od banane ili rakija od banane), onda je običaj da domaćin u svojoj kući prvi proba piće i time dokaže da nije otrovano.

Ruanđani, nažalost, u prosjeku žive kratko u usporedbi sa zemljama Europe. Prema službenim podacima, prosječan životni vijek je nešto preko 63 godine, dakle, u Ruandi se prosječno živi petnaestak godina manje nego u Europi.

Bojim se da razlog tome ipak nije međusobno trovanje među susjedima, već, prije svega, slaba zdravstvena zaštita, nedostupnost liječnika i suvremenih medicinskih procedura za većinu stanovništva, visoka smrtnost novorođenčadi (opet zbog nedostatka suvremene medicine), visoka rasprostranjenost zaraznih bolesti u usporedbi sa Europom (prije svega HIV-a), kao i stil života stanovništva (težak rad, vrlo slaba ishrana i nedostupnost tekuće vode).

Dakle, jednom riječi, Ruanđani u prosjeku žive kratko zbog siromaštva. Međutim, iako je statistika porazna u usporedbi sa suvremenim dijelom planeta, ipak je, prema statistici, prosječan životni vijek Ruanđana u samo prethodne dvije godine povećan za gotovo sedam godina, i danas je najduži prosječni životni vijek u regiji. Tako prosječan Uganđanin živi oko pet godina kraće, prosječan stanovnik Burundija gotovo deset, a prosječan stanovnik DR Konga skoro četrnaest godina kraće.

I time Ruanda opravdava svoj nadimak 'Švicarska Afrike', kao jedna od najuređenijih zemalja na kontinentu. Nadam se da će se tako i nastaviti. O tome kako se smrt doživljava u Ruandi, i koji su običaji vezani za ove tužne povode, pišem sljedećih dana.