Afrika je kontinent životinja i to je ono što je, između svih ostalih stvari, čini egzotičnom. Dolaze turisti u Afriku zbog safarija, plaćaju puno da vide ono što se još samo ovdje može vidjeti - slonove, lavove, leoparde, žirafe i zebre, uživaju u netaknutoj prirodi koju još samo Afrika može pružiti.

Iskoristio sam i ja priliku, u pauzama od obaveza sam posjetio Nacionalni park Akagera, vidio krda žirafa i zebri, brčkanje moćnih vodenkonja, drijemanje afričkih aligatora, gledao se 'oči u oči' sa afričkim slonom, najmoćnijom kopnenom životinjom planeta, ali moju afričku avanturu ipak obilježava jedna druga i sasvim obična žvotinja – žaba!

Naime, ukoliko je sjever Ruande kraljevstvo veličanstvenih planinskih gorila, ako na jugozapadu caruju čimpanze u Nyungwe forest nacionalnom parku, a na istoku slonovi u Akageri, u mom selu Kivumuu svoj kutak su našle žabe. Ima ih valjda 'na milijune'!

Nikada nisam volio žabe. Nekako su mi ljigava ta stvorenja. Ali, ovdje sam bio prisiljen naviknuti se na njih. Tijekom lijepih dana je dobro, žaba nigdje na vidiku. Ali kada padne kiša... Uz prvu kišu se pojave svugdje okolo. Razne vrste, raznih boja i veličina, od onih velikih kao nokat prsta, do onih koje ne bi mogle da stanu ni na dlan. I onda počinje 'glazba'.

Tijekom noći se čuje nevjerojatno glasan kreket negdje u daljini, pravi orkestar. Začude se novopridošli volonteri, pitaju o čemu se radi. A ja sam se već navikao, ne obraćam pažnju. Čak mi bude simpatično jer me podsjeti na crtani film o tvrdglavoj 'žabi pjevačici'. Posebna opasnost je odlazak na večeru tijekom kišnih večeri. Naime, od volonterskog centra do kuhinje u samostanu treba prevaliti pedesetak metara po betoniranoj, ali neosvijetljenoj stazi. A nju tada okupiraju žabe. I onda dobro dođe baterijska lampa usmjerena u tlo i posebna pažnja da ne zgaziš neku od žaba.

Posebna kategorija ruandskih žaba je ona o kojoj sam vam ranije pisao. One u Butareu, u tanjuru restorana hotela Ibis. Saznao sam da to nisu ove naše susjede, već neke specijalne žabe, koje se uzgajaju samo za tu priliku. Svejedno, i one su mi u početku bile - bljak. Ali sam na kraju ipak probao te žablje krake i ostao ugodno iznenađen, čak oduševljen.

Možda se jednoga dana naviknem i na ove iz Kivumua. Do tada, uživam u sušnoj sezoni i činjenici da žaba nema već neko vrijeme...