Dakle, došlo je vrijeme za povratak kući poslije kratkog posjeta Tanzaniji, a za kraj priče o ovoj zemlji evo još nekoliko crtica koje su mi bile zanimljive tijekom puta.

Ceste. Naravno, Afrika pati od nedostatka kvalitetnih prometnica. U nekim zemljama je to bolje, u nekima gore, ali, sveukupno, ceste su, čuo sam, i vidio, u vrlo jadnom stanju. Izuzetak je Ruanda, u kojoj su ceste stvarno dobre, ali je Ruanda mala, to je svega nekoliko stotina kilometara glavnih magistralnih prometnica, pa je nešto lakše održavati ih u dobrom stanju.

S druge strane, uvjerio sam se da su u susjednom Burundiju ceste loše, čuo sam da su još gore u Ugandi i Keniji (u Keniji je trenutno na snazi zabrana prometa komercijalnih vozila – kamiona i autobusa tijekom noći zbog puno zabilježenih prometnih nesreća, prije svega uzrokovanih lošim cestama).

Nasuprot tome, ceste u Tanzaniji su, sveukupno, vrlo dobre! Kroz Tanzaniju sam prešao oko 1300 kilometara do Dar es Salaama, i jedino je u prvih stotinjak kilometara od ruandske granice cesta u lošem stanju, a poslije toga je  odlična! Široka, asfaltirana, dobro obilježena cesta kroz tanzanijska bespuća, ravna kao strijela. Pritom nigdje gužve, omogućuje i bržu a sigurnu vožnju.

Ono što je posebnost, i što sam prvi put vidio u Tanzaniji, su rampe na cestama. Dakle, magistralna cesta, nigdje ničega unaokolo, i odjednom rampa preko cijele ceste. Radi se o policijskim punktovima, kojih je neuobičajeno puno, do Dar es Salaama bar petnaestak. Tu se promet zaustavlja, nekad samo propuste vozila, nekad obave neku kraću kontrolu od par minuta i vožnja se nastavlja. Čemu služi toliki broj kontrola, nemam pojma.

Sljedeći kuriozitet tanzanijskih prometnica su ležeći policajci. Naime, tih prepreka ima na desetke i to ne samo na ulasku u naselja, već i u sred bespuća na putu. Savršena cesta, i odjednom ležeći policajac. Dosadno u vožnji, ali eto... Uglavnom, sve u svemu, putovanje kroz Tanzaniju je uživanje, zahvaljujući lijepim pejzažima, ali i dobrim cestama.

Ravnica. Prvi put poslije nekoliko mjeseci sam vidio ravnicu! Naime, spominjao sam da je Ruanda nevjerojatno brdovita zemlja, da praktički nigdje ne možete vidjeti ravan teren veći od nogometnog igrališta. Ali, odmah poslije prelaska granice i ulaska u Tanzaniju, kao da je netko uzeo peglu u ruke... Tanzanija je ravna. I onda tako ka istoku se voziš stotinama kilometara kroz pravu afričku savanu, a pogled puca desetinama kilometara unaokolo. Poslije ruandskih brda, kao da si skinuo tijesno odijelo...

Naravno, nije cijela Tanzanija takva. Uostalom, upravo u Tanzaniji je čuveni Kilimanjaro, najviši vrh Afrike. Ali, Tanzanija je ogromna, pa može sebi priuštiti različite pejzaže. Godila mi je vožnja kroz ravnicu.

Siromaštvo. Tanzanija je vrlo siromašna zemlja, uostalom kao i Ruanda, i praktički cijeli kontinent. Ali, dok je u Ruandi to ogromno siromaštvo nekako skriveno od prvog pogleda dobrim cestama, čistoćom i uređenošću, u Tanzaniji se odmah vidi. Uz cestu su kuće mahom od blata, pokrivene sušenom travom, vrlo je malo zidanih objekata, neuhranjena stoka, sve zapušteno, neodržavano. Daleko od bilo kakve urbanizacije, desecima kilometara ništa, pa odjednom naselje od par preskromnih kuća. I zemlja je, za razliku od Ruande uglavnom neobrađena, zapuštena.

Pojedini dijelovi Tanzanije vjerojatno djeluju kao američki divlji zapad prije naseljavanja. Poslije te slike još više se divim 'mojim' Ruanđanima koji se muče i koriste svaki komadić zemlje, koje imaju jako malo i zaista vrijedno rade. U Tanzaniji nisam stekao taj dojam.

Ljudi. Za ovo kratko vrijeme, stekao sam dojam da su ljudi najveće bogatstvo Tanzanije, posebno multikulturalnost koja je u ovoj zemlji prisutna. Putujući kroz Tanzaniju sam upoznao i crno Bantu stanovništvo u unutrašnjosti, i ljude arapskog i indijskog porijekla na obali, sreo sam i dosta azijata i bijelaca. A svima njima je zajedničko da su vrlo susretljivi, ljubazni i nasmijani, spremni pomoći ako nekako mogu. Nisu točni, precizni i odgovorni kao Ruanđani, sve kasni, sve se radi nekako polako i opušteno, bez uzbuđivanja. To zna pomalo i živcirati (pogotovo ako nešto čekaš), ali sam se u Tanzaniji sve vrijeme osjećao jako ugodno, kao da nisam prvi put u jednoj dalekoj i nepoznatoj zemlji.

I došlo je vrijeme za povratak u Ruandu, i povratak svom poslu. A povratak iz Tanzanije je bio sve samo ne jednostavan. Umjesto vožnje od Dara do Kigalija autobusom, morao sam promijeniti točno šest prijevoza, vozio sam se i autobusom, i minibusom, kombijem, a u Ruandu sam ušao na motoru. Usput sam morao i prespavati u tanzanijskoj provinciji Kahami (najbolji hotel u gradu ima čistu sobu, sređenu kupaonicu, ventilatore, veliki balkon, i niti jednu jedinu utičnicu u cijeloj sobi; točnije, ima jednu u koju je uključen televizor koji se ne može isključiti), svađati se sa osobljem autobusne kompanije, u Ruandi juriti na motoru za posljednjim autobusom ka Kigaliju koji mi je izmakao...

Ali, na kraju, dobio sam avanturu koju sigurno neću zaboraviti. I nisam se ni malo brinuo. Možda i zato što sam put počeo autobusom na kojem je ogromnim slovima pisalo Mashaallah (doduše, uz 'progutano' slovo). I, kako bi rekli neki naši susjedi, mašala, stigao sam sigurno u Ruandu. Hvala Tanzaniji, i Tanzanijcima, na zanimljivom tjednu, a sada nazad poslu, 'mom' Kivumuu, i našim školama, u kojima se i dalje događaju velike stvari.