Srpanj uveliko odmiče, stiglo je ljeto u Ruandu. Ali, ovdje taj osjećaj dolaska ljeta nekako ne postoji, bar za nas koji smo došli iz Europe.

Naime, spominjao sam nekoliko puta ranije da je ovdje klima jednaka cijele godine, ujednačene temperature, te nekako ne primjećuješ taj protok godišnjih doba. Bio siječanj ili srpanj, ovdje je potpuno isto. Za ovih nekoliko mjeseci koliko sam ovdje, kod kuće su se smjenjivali i snijeg, hladnoće, i kiše, poplave, ogromne temperature...

A za sve to vrijeme ovdje kao da se iznova i iznova odmotavao jedan te isti dan. Prelijepa je ruandska klima, ali razmišljam kako je ipak malo monotono, i kako bi lijepo bilo ipak imati neku promjenu. Ipak smo mi navikli na prava godišnja doba, kojih u Ruandi nema.

Ono po čemu se ovdje prepoznaje dolazak ljeta je početak sušne sezone. Naime, kišna sezona traje otprilike do kraja svibnja i tada počinje sušna sezona, koja traje otprilike tri-četiri mjeseca. Tako tijekom lipnja bude nekoliko kapi kiše, ali u srpnju nikako. I evo, već više od mjesec dana bez oblačka. Čuo sam da će tako biti i tijekom cijelog kolovoza i da se manje padaline mogu očekivati tek tamo od rujna, a prave, obilne kiše tek od kraja rujna ili početka listopada.

Sušna sezona je i znak za promjenu pejzaža. Poslije gotovo dva mjeseca bez ozbiljnijih kiša, prelijepi zeleni pejzaž poprima nekako blijedunjavu boju. Trava žuti, usjevi na poljima također, nema više ni toliko živog svijeta na sve strane, zanimljivih insekata i leptira. Tijekom ljeta ovdje nekako sve stane, i svi čekaju prvu kišu.

Ljeto, naravno, kao i svugdje, i u Ruandi znači i razdoblje odmora. Tako škole završavaju sa radom, učenici upravo ovih dana polažu završne ispite, i poslije toga će na zaslužene trotjedne praznike.

Međutim, za razliku od naših školaraca, ovdje nitko ne priča o tome gdje će provesti praznike, gdje će putovati, koliko će ostati, kako će se zabaviti. Jednostavno, za takve stvari ovdje apsolutno nitko nema mogućnosti. Svi učenici će praznike provesti kod kuće.

Ali to opet ne znači da će moći izaći navečer, da se više druže ili duže spavaju ujutro. Naprotiv. Oni će i tijekom praznika ustajati u zoru. Samo, umjesto u školu, rano ujutro će se zaputiti u polje, a umjesto knjiga i bilježnica, na leđima će biti motike. Poslije ispita u školi, njima slijedi onaj možda i važniji ispit – kako osigurati hranu i preživjeti. Jer, glad ne pita. A sušna sezona ne prašta.