Kao što sam već više puta ponovio, Ruanda ima fantastičnu tropsku klimu, možda najljepšu na svijetu. Zemlja vječnog proljeća ima vrlo male godišnje oscilacije u temperaturi, jako puno sunca, izmjenjuju se kišne i sušne sezone, temperatura je stalno idealnih 25-30 stupnjeva, a moćne planine ne dozvoljavaju ogromne vrućine.

Upravo zbog toga je Ruanda pravi Raj za ljubitelje cvijeća. Sve se može naći u Ruandi. Od ruža, tulipana, ljiljana i  gerbera, pa egzotičnih strelicija, sve do desetaka najrazličitijih vrsta orhideja. Nevjerojatni vatromet oblika i boja!

Puno je samoniklog prekrasnog cvijeća, ali ima i lijepo uređenih cvjetnih površina, posebno u glavnom gradu Kigaliju. Naravno, posebnu pažnju posvećuju hotelijeri, pa ako odete u otvoreni restoran Milles Collinesa ili Umubana u Kigaliju osjećat ćete se kao da ste se našli u nekom tropskom vrtu. Jedino mjesto u Ruandi gdje nećete naći cvijeće su – cvjećarnice. I to zato što nećete naći cvjećarnice.

Naime, u ruandskoj kulturi jednostavno ne postoji poklanjanje cvijeća. Kada sam jednom svom prijatelju iz Kivumua predložio da ružu iz našeg vrta odnese ženi na poklon, dugo me blijedo gledao, pa mi je onda objasnio da bi ga žena pitala da li se to jede, i, ako se već ne jede, zašto joj je to uopće donosio!

Naravno, na takav odnos prema cvijeću je utjecala surova stvarnost ovog dijela svijeta. Ruanđani vode vječni rat protiv gladi, sa puno izgubljenih bitaka i sa puno dana bez i trunke hrane. U takvoj situaciji svaka estetika je suvišna, pa i ona koju donosi lijepo cvijeće. Razumljivo.

Međutim, iako u Kigaliju nisam vidio niti jednu jedinu cvjećarnicu, prije nekoliko dana sam na ulici vidio ljude koji su prodavali buketiće najobičnijeg poljskog cvijeća. Nadam se da im kupci nisu samo stranci koji žive u gradu, već da postoje i neki Ruanđani koji si takav 'luksuz' mogu omogućiti.

U mom Kivumuu nema baš uređenih cvijetnjaka ispred kuća. Jednostavno, ljudi se bore da prežive, svaku sekundu provedu u polju trudeći se da si osiguraju minimum hrane, za cvijeće jednostavno nema ni vremena, ni volje.

Volio bih vidjeti te iste ljude da se jednoga dana mogu posvetiti onome što vole, i onome u čemu će uživati, a ne samo surovom poslu. No, bojim se da taj dan neće uskoro doći...