Tek u Africi sam shvatio koliko je plasman na Svjetsko prvenstvo u nogometu važan za svaku zemlju, pogotovo malu zemlju kao što je Hrvatska. I, istodobno, koliko je ono što se dogodi na samoj utakmici ipak manje važno.

Sredinom lipnja, u Ruandi su 'najtraženija roba' bili Hrvati. Naime, Hrvatska je bila 'jedna od povlaštenih zemalja', sudionica Svjetskog nogometnog prvenstva. Posebno je značajno bilo što upravo Hrvatska igra utakmicu na otvaranju prvenstva, i to protiv velikog Brazila, domaćina.

I većina ljudi u Ruandi je upravo tako prvi put čula za Hrvatsku. Oni koji su znali, zvali su me da zajedno gledamo utakmicu, raspitivali se o šansama hrvatske reprezentacije, obećavali kako će prvog dana Mundijala navijati i biti uz hrvatski tim.

Prvu našu utakmicu, otvaranje Svjetskog prvenstva odgledao sam sa prijateljem Ruanđaninom, pošto su kolege Hrvati već otišli na spavanje. Naravno, poslije utakmice smo obojica bili razočarani rezultatom, suđenjem, ali smo vidjeli šansu...

Gledanje druge utakmice je bilo posebno zanimljivo. Naime, odgledao sam je na terasi hotela u Gisenyiju, kao jedini bijelac, u društvu lokalaca. I u početku je bila opća podrška za Kamerun, 'njihovu', afričku reprezentaciju. Međutim, već poslije par minuta, kada su shvatili da ja navijam za Hrvatsku, svi su se 'predomislili', i počeli svim srcem navijati za Hrvatsku! Tipično za ljubazne Ruanđane...

Na kraju smo se zajedno veselili uvjerljivoj pobjedi, a ja sam usput morao odgovoriti na 'milijun' pitanja. O tome gdje je Hrvatska, kakva je to zemlja, kako se u Hrvatskoj živi, koliko se voli nogomet, jesmo li dobri i u nekim drugim sportovima... Dobar provod sa lokalcima u Gisenyiju.

Treću utakmicu nisam gledao. Prenosili su utakmicu koja je igrana u isto vrijeme, snimka je išla odmah nakon, ali ja sam već znao rezultat sa interneta, i kome se onda gledalo... Ukratko, hrvatska reprezentacija je razočarala na turniru. Ali sam ovdje shvatio da to uopće nije važno.

U srcu Afrike sam shvatio da je upravo nogomet najbolja promocija jedne zemlje. Svaka čast rukometašima, Kostelićima, Blanki Vlašić i njihovim uspjesima, ali tek je nogomet približo Hrvatsku Ruandi, i ovom dijelu svijeta.

Zato, budimo sretni, i ponosimo se što smo bili 'izabrani', jedna od samo 32 zemlje. I potrudimo se biti i na sljedećem prvenstvu. A ja, kad bih mogao birati, svakako bih ga gledao (slušao) u Ruandi. Ovdje su ljudi jednostavno ludi za nogometom!