Goma, grad u kojem vrijeme teče unatrag. Jedan zlokobni i prijeteći vulkan, tri vojske, deseci pobunjeničkih grupa, tisuće naoružanih i nekontroliranih bandita. I milijun ljudi koji sve to trpe.

Pisao sam vam da je sve to uništilo i unazadilo Gomu, nekad jedan od najljepših i najpopularnijih gradova ovog dijela Afrike. A evo kako danas teče život u Gomi. Po preporuci prijatelja, prvo sam otišao do hotela Karibu, koji se nalazi na obali jezera Kivu. Nekad jedan od najpopularnijih u Gomi, okupljalište bogatih Kongoanaca, posjetitelja iz susjednih zemalja, ali i bogatih bijelaca.

I danas hotel izgleda lijepo. I izgrađen je baš po mom ukusu. Nema velike zgradurine, već su tu deseci objekata, nalik na zidane bungalove i centralna zgrada (također prizemna) u kojoj su recepcija i restorani. A sve je smješteno u ogromnom tropskom vrtu prepunom zelenila, visokog drveća, tropskog raslinja, cvijeća nevjerojatnih boja. Hotel usred pravog tropskog vrta. Tu je i bazen, i tereni za tenis i mala ali vrlo lijepa plaža na jezeru. Sve je lijepo, ali sve je nekako oronulo. Izgleda kao da je prije dvadesetak ili više godina zaista bio fantastičan hotel, ali da se od tada u njega ne ulaže.

Noćenje je oko 80 dolara i mislim da je ipak preskupo, imajući u vidu stanje u kojem je hotel. Ali vrijedilo je nakratko ga posjetiti i popiti kavu. Poslije toga povratak u centar Gome, šetnja, obilazak tržnice, trgovina, restorana, razgovor sa običnim ljudima, da vidim kako se živi. I saznao sam da Karibu nije izuzetak, cijela Goma je užasno skup grad! U usporedbi sa par stotina metara udaljenom Ruandom, čak je i nestvarno skup.

Tako bočica Coca-Cole, koja u Ruandi u trgovini košta dvije kune, u Gomi košta sedam. Pivo koje je u Ruandi oko 4,5 kuna, u Gomi poskupi na osam. Prosječan ručak u restoranu, koji bilo gdje u Ruandi košta oko 30 kuna, u Gomi je najmanje osamdeset. U sasvim pristojnom hotelu u Gisenyiju sam noćenje sa doručkom plaćao 150 kuna, dok je noćenje (bez doručka) u puno lošijim hotelima u samo pet minuta udaljenoj Gomi oko 250 kuna... I, nisu me pokušali prevariti, to su istaknute cijene.

Pričao sam s ljudima iz Gome. I, kad sam ih pitao o čemu se radi, i tko je tu lud, rekli su mi iskreno da je, nažalost, situacija takva, da država Kongo jednostavno ne podržava biznis, da su nameti ogromni, a da su većinu stvari, ili gotovo sve, prinuđeni uvoziti iz Ruande i da je to razlog visokih cijena. Dakle, Goma ima europske cijene, a zarade su najniže na svijetu...

Inače, Goma je vrlo živ grad. Na ulicama gužva, buka, ljudi, smeće i prašina. Samo dvije-tri ulice su asfaltirane i lijepo uređene, ostalo je sve makadam, na sve strane su razbacane vrećice, papiri, otpaci. A sve je 'dekorirano' vulkanskim ostacima kojih je posvuda, i kojih se grad, izgleda, neće uskoro riješiti.

Goma je i grad nasmijanih, veselih ljudi, neobičnih transportnih vozila koji sliče na velike drvene trotinete (zovu ih čukudu!), i šarenih i pomalo bizarnih spomenika. I grad zdravog, dobrog duha. Kako inače tumačiti da su neki ljudi iskoristili vulkanske stijene i od njih napravili ograde i prilaze kućama, ili da se najbolji cement koji se prodaje u Gomi zove Nyiragongo. Valjda je od njega napravljeni beton jak kao sam vulkan...

Ne daju se stanovnici Gome. I ja volim taj duh. Kod njih rat traje već desetljećima, na kraju ih je i priroda osakatila. Svakog dana goli život je na rubu, a to je jedino što imaju. Ali, oni su i dalje tu, čak se i šale sa svojom mukom. Poslije Gome još više volim Afriku!

A poslije kratkog posjeta Gomi, povratak u lijepu, čistu, sređenu i 'ozbiljnu' Ruandu...