Prošloga tjedna jedna od najvažnijih vijesti u Ruandi, o kojoj se svugdje razgovaralo, bio je oružani incident na granici Ruande i DR Konga u kojem su sudjelovale vojske dvije države i u kojem je bilo i poginulih vojnika. Naravno, neugodne vijesti, nakon razdoblja bez većih problema.

A ja... Umjesto da se uplašim, ili barem zabrinem, ja sam našao dva – tri slobodna dana i otišao ravno u Gisenyi, grad na obali jezera Kivu, i na famoznoj granici Ruande i DR Konga. Sad, netko će reći avanturizam, netko ludilo, ali ja sam samo ranije planirao posjetiti taj dio Ruande, sada se ukazala prilika i eto. Na kraju sam se vratio živ, nešto od sukoba sam i doživjeo (točnije čuo), ali sam doživjeo i jedno vrlo zanimljivo putovanje s nekoliko nezaboravnih iskustava.

Krenut ću redom. Prvo, put od 'moje' Gitarame do Gisenyja. Udaljenost je oko 130 kilometara i ne postoji direktna autobusna linija. Ali, postoji direktna kombi linija. I pisao sam vam već da je vožnja kombijem pravo mučenje, vozilo s trinaest mjesta ne kreće bez barem osamnaest putnika, sjedi se 'na glavi' drugih (i drugi sjede 'na tvojoj glavi'), užas.

Ali za muzungua (bijelca) se oslobodi VIP mjesto na prednjem sjedalu, pored vozača, pa i nije tako strašno, te sam se odlučio za vožnju kombijem direktno do Gisenyija, a ne autobusom kružnom linijom Gitarama – Kigali – Gisenyi, gdje je put dugačak preko 200 kilometara.

Kao i sve ostale ceste u Ruandi, i cesta Gitarama – Gisenyi je izuzetna! Široka magistralna cesta, asfalt 'kao staklo', bez ikakvih neravnina a kamoli rupa, izuzetno dobro obilježen, stvarno odlično. Istina, ima puno vrlo oštrih krivina, uspona i nizbrdica, ali i ne može drugačije u brdovitoj Ruandi. Meni to ne smeta, naprotiv, puno mi je zanimljivije nego vožnja dosadnim auto-cestama u Europi.

Ono što mi definitivno smeta, sad još i više nego ranije, je vožnja kombijem. Čak i ako imaš to počasno mjesto na prednjem sjedalu, gdje se ne guraš sa ostalima, time muke ne nestaju. Naime, kombi prijevoz funkcionira i kao prigradski prijevoz. Staje na svakoj krivini, gdje god netko mahne rukom, neke putnike vozi i po kilometar-dva, staje gdje god i kad god, čak i kad se netko poželi olakšati (dovoljno je kucati u staklo).. Na putu od 130 kilometara ima i dva duža stajanja (od po petnaestak minuta), na jednoj od tih stanica smo morali prijeći u drugi kombi...

Uz to sve je i jedan od vozača (ukupno su se trojica promijenila) sve vrijeme tijekom vožnje telefonirao i slao poruke (nije da ja to ne radim ponekad kod kuće, ali ovaj je stvarno pretjerao)... Vožnja od 130 kilometara je trajala gotovo puna četiri sata! Jedino utješno je to što dok se voziš možeš gledati predivnu, predivnu prirodu Ruande, koja nikad ne može dosaditi.

I na kraju, poslije skoro četiri sata, stigoh u Gisenyi, davno željenu destinaciju. A tamo me dočekao nestvaran pljusak, sumrak i jedan zaista zanimljiv gradić. O Gisenyiju, i o još ponečemu, pišem vam sljedećih dana.