Nastavljam priču o Ruandi i automobilima. Rekao sam tko vozi, koji automobili se voze i kako se vozi. A sada malo o onim sporednim stvarima...

Registracija automobila je vrlo slična kao kod nas. Produžuje se jednom godišnje i morate platiti osiguranje i obaviti tehnički pregled. Saznao sam cijene obaveznog osiguranja i iznenadio sam se da je čak skuplje nego kod nas! Ali to ovdje nije 'udar na džep građana', budući da, kako rekosmo, ovdje obični građani ne voze automobile. Samo elita, kojoj vjerojatno cijena osiguranja nije ništa.

Veći problem je s tehničkim pregledom. Naime, tehnički pregled se u Ruandi obavlja samo na jednom jedinom mjestu, u glavnom gradu Kigaliju! Jedno jedino mjesto za tehnički pregled svih automobila koji se voze u Ruandi! Dobro, Ruanda nije velika, ali su neka mjesta ipak udaljena od Kigalija i preko 200 kilometara. I svi iz tih mjesta moraju jednom godišnje potegnuti do Kigalija kako bi obavili najobičniji tehnički pregled za automobil. Suludo!

Zamislite da iz Splita ili Osijeka morate u Zagreb zbog tehničkog pregleda?! Naravno, ostao mi je misterij kako jedan jedini servis za tehnički pregled (naravno u vlasništvu države) može sa tristotinjak radnih dana u jednoj godini pregledati sve automobile Ruande?! Tko zna. Ali, tako je kako je. Uglavnom, ako si vlasnik automobila u Ruandi znači da si bogat, pa plati skupo osiguranje i provozaj se do Kigalija.

Inače, jučer sam vam pisao da prometna policija revnosno kontrolira promet, ljubazni su, čuo sam da nisu ni blizu skloni traženju i primanju mita kao u okolnim državama, a sami prometni propisi su 'europski'. Maksimalna dozvoljena brzina na ruandskim cestama je 80 km/h (što je i logično, jer se radi o magistralnim cestama), pri prolazu kroz svako naseljeno mjesto je 40 km/h, obavezno je vezivanje pojasa, zabranjeno korištenje mobilnih telefona, vozači motocikla i njihovi suputnici obavezni su nositi kacige... I, naravno, kao i svugdje, krše se propisi.

Vozio sam se u minibusu sa nevjerojatnih 140 km/h, nagledao se vozača koji razgovaraju telefonom tijekom vožnje, ali imam dojam da su sveukupno ipak discipliniraniji od nas i da se propisi ovdje manje krše. Eto... Dobre automobile voze Ruanđani, ceste su vrlo dobre, kao i prometni propisi, koji se najčešće poštuju. Dakle, svi uvjeti za sigurnu vožnju su tu, ali je opet u Ruandi nevjerojatan, zapanjujući broj nesreća. Imaju Ruanđani sve, ali nemaju ono osnovno, nemaju prometnu kulturu. Ne vrijedi obuvati čiste čarape na prljave noge...

Sutra priču zaključujem nekim zanimljivostima iz 'prometne Ruande'.