U selu Kivumuu glavno prijevozno sredstvo, transportno sredstvo, ali i predmet prestiža i ponosa je – bicikl. Već sam puno puta prisao koliko su ljudi ovdje siromašni, da nemaju ni elementarne uvjete za život, nemaju struju, vodu, niti dovoljno hrane. U takvim uvjetima potpuno je logično da među preko trideset tisuća stanovnika Kivumua automobil nema nitko.

Dakle, trideset tisuća duša, nekoliko tisuća kuća, a četvorotočkaša – nula. Kupovina automobila bi za mještane Kivumua bila otprilike kao kupovina svemirskog broda za stanovnike Hrvatske. Zato je u selu prestiž i luksuz imati bicikl! Ali, ne samo prestiž, bicikl je i potreba. Naime, treba se prevesti po selu koje nije malo, a treba otići i do obližnje Gitarame. I ne samo to. Ovdje bicikl ima i možda i važniju ulogu – ulogu transportnog sredstva.

Tako se na biciklu prenosi, odnosno prevozi, skoro sve. Možete vidjeti ljude koji na gepeku bicikla prevoze vreće sa usjevima, gajbe, travu za hranjenje životinja, vodu sa izvora za piće i održavanje higijene, a nerijetko se na biciklu prevoze i domaće životinje, te se tako može vidjeti ovca ili čak povelika svinja koju vlasnik prevozi nekuda. Međutim, ne može si svatko priuštiti ni bicikl, točnije, dobar dio stanovnika ne može.

U jednom razgovoru, Ken, učitelj matematike i fizike u Srednjoj tehničkoj školi, mi je rekao kako mu je trenutno najveća želja i preokupacija kupiti bicikl. Naime, momak živi podaleko od škole, do posla mu pješice treba skoro sat vremena hoda, pa sada mora koristiti autobus. Koji plaća svakoga dana 100 franaka u jednom pravcu, ukupno mjesečno skoro 5000 franaka. To je oko 35 kuna i to je za srednjoškolskog učitelja u Ruandi zaista ogroman izdatak.

Zato si želi kupiti bicikl, tako bi relativno brzo i lako stizao svakog jutra na posao, a uštedio bi značajnu količinu novca. Međutim, to za Ruanđane, uključujući i Kena, uopće nije lako. Nov bicikl, vrlo prosječan i ne posebno kvalitetan, košta oko 200.000 franaka, ili oko 1500 kuna, što je ovdje basnoslovna suma! Otprilike, to dođe kao kod nas kupovina novog automobila. Polovan bicikl se može naći jeftinije, ali ni oni nisu uopće jeftini i za njih treba dobro platiti. Zato se oni koji imaju bicikl mogu šepuriti, a oni drugi... Oni za prijevoz koriste noge, a za transport glave. A djeca koja sanjaju, a nemaju bicikl, zadovoljavaju se 'vozajući' kroz selo staru gumu bicikla.

Naravno, situacija diktira i ponašanje, te su u Ruandi, čuo sam, česte krađe bicikala. I ovdje se bicikl, ako ga imate, mora čuvati 'kao oči u glavi'. Džaba lanci i katanci, zaključavanje, jedina sigurna zaštita je da ga ne ispuštate iz ruku. Pa s njim ako treba i u trgovinu...

U mnogo europskih gradova danas postoje 'gradski bicikli' koje možete uzeti, odvesti se kuda želite i vratiti ga. I sve potpuno besplatno. Za razliku od toga, u Ruandi je bicikl i dalje predmet želja, snova i velikih životnih planova. Dva svijeta, na istom planetu...