Pisao sam da je Ruanda jedna od zemalja sa najmanje AIDS-a u ovom dijelu Afrike. Bolji je jedino Burundi, dok su velike Tanzanija, Kenija i Uganda puno gore. Pa, kako to Ruanda uspijeva biti bolja od ostalih?

Mislim da je tu državni aparat presudan. A tu je Ruanda stvarno dobro organizirana zemlja. Pisao sam vam već o tome kako administracija dobro funkcionira kada su u pitanju dokumenti, ostali birokratski poslovi, a tako je, izgleda, kada je u pitanju i borba protiv bolesti.

Prvi korak je prevencija. A to ovdje postoji, i, izgleda, daje rezultate. Naime, kampanja protiv AIDS-a je itekako nazočna. U gradovima možete vidjeti billboarde koji upozoravaju, gradski autobusi su prepuni upozorenja o AIDS-u, na ulazu u svaku zdravstvenu ustanovu, od seoskih ambulanti do velikih bolnica, nalaze se informativni plakati koji uče ljude kako se boriti protiv AIDS-a. Isto se može pročitati i na ulazima škola. Odličan primjer kako ljude naučiti kako da se zaštite.

Drugi korak je liječenje. A danas u Ruandi itekako ima lijekova kojima se bori protiv AIDS-a. Dostupni su oboljelima ili zaraženima, terapija je besplatna i u puno slučajeva odgađa pojavu ili razvoj bolesti. Stvari zaista dobro funkcioniraju, kao u uređenim europskim zemljama.

I treća, i vrlo važna stvar – u Ruandi nema stigme. Za razliku od naše sredine, gdje su zaraženi HIV virusom i dalje na neki način odbačeni, u Ruandi nije tako. Ovdje se zaraženi HIV virusom tretiraju otprilike kao kod nas ljudi sa upalom pluća. Nitko ih ne gleda poprijeko, nitko ih ne osuđuje, nitko ih ne izbjegava. Tako je i u Kivumuu. U našim školama, strukovnoj i tehničkoj, imamo učenike zaražene HIV virusom. I to su učenici kao i svi drugi. Dolaze na nastavu, uče, nitko ih ne izbjegava, nitko ne zazire od njih. Oni samo imaju dodatnu obavezu. Poslije škole odlaze na terapiju. I normalno s njima kontaktiramo, rukujemo se, zagrlimo, nema nikakvih problema.

U Ruandi, kao i u ostalim afričkim zemljama, se živi sa AIDS-om.