Iskoristio sam par slobodnih dana te sam prvi puta, u ovih nekoliko mjeseci, otišao izvan Ruande - i to u susjedni Burundi, zemlju za koju bi se moglo reći da je brat blizanac Ruande. Ova zemlja je trunčicu veća od Ruande koja zato ima ima nešto veći broj stanovnika.

Obje zemlje su kontinentalne, ne izlaze na more, obje odlikuje vrlo sličan, planinski pejzaž i obje imaju veliko jezero na koje izlaze. Također, u obje zemlje stanovništvo čine ista plemena, Hutu i Tutsi, jezici su vrlo slični, ljudi se vrlo dobro razumiju bez obzira govore li Kinyarwanda ili Kirundi (jezik u Burundiju). Uostalom, ove dvije zemlje nekada su bile jedna zemlja, koja se zvala Rwanda-Urundi, a razdvojile su se nakon kolonijalnog razdoblja. Dakle, po mnogo čemu gotovo identične države, pravi blizanci. Međutim, ipak ima i razlika, i o tome će biti riječi.

Od Kivumua, u kojem trenutno živim, do granice sa Burundijem je oko 130 kilometara vožnje na jug. Kao što sam vam već ranije pisao, ceste u Ruandi su dosta dobre, prođe se Butare, pa još tridesetak kilometara i eto vas na granici! I moj prvi susret sa jednim kopnenim graničnim prijelazom u podsaharskoj Africi. Gužve nema, točnije, gotovo da i nema putnika, tek poneki pješak i to je sve.

Doduše, bio je radni dan, moguće da su vikendom veće gužve. Procedura je nešto kompliciranija nego na granicama u Europi, u Ruandi treba popuniti izlazni karton, u Burundiju vas upisuju u neku knjigu, ali nije strašno, sve se završava za nekoliko minuta.

Ja, kao stanovnik Ruande, imam CEPGL karton, o kojem sam vam ranije pisao i koji mi omogućuje putovanje u Burundi bez vize. Dobra stvar, ne treba ni putovnica. Za one koji nemaju taj karton, viza se kupuje na samoj granici, košta 40 dolara za tri dana i eto vas u Burundiju.

Inače, sam granični prijelaz izgleda kao da je vrijeme stalo pedesetih godina prošloga stoljeća. Neke stare rampe, takvi i objekti u kojima sjede carinici i policajci. Na ruandskoj strani je i jedan mali kiosk u kojem se prodaju voda i slatkiši te prodavači kartica za mobilne telefone, a na burundijskoj strani ni toliko. Nigdje toaleta, nigdje košare za otpatke, nigdje uređenog parkinga na kojem bi se moglo zaustaviti dok se ne obavi procedura.

Ono što je obavezno – tu su nacionalne zastave s obje strane, koje se ponosno vijore. I jedan pijetao, koji je nonšalantno s ruandske strane ušetao u Burundi. Njemu nitko nije tražio putovnicu... Na graničnom prijelazu u Burundiju još je i jedan prometni znak, koji kaže da je glavni grad Bujumbura udaljen 115 kilometara, a druga po veličini Gitega 146 kilometara. Upravo ta dva grada obići ću tijekom boravka u Burundiju.

O njima, ali i o još ponečemu iz ove zemlje, pišem vam sljedećih dana.