Simboli nikad ne čine suštinu. Ali je predstavljaju, manje ili više uspješno ili neuspješno. Tako je i s državama. Svaku državu čine ljudi, njihov mentalitet, način života, navike i običaji. Ali, prvo što vidimo kod država su simboli državnosti, zastava, grb i himna. Tako je i kod Ruande. A, kakvi su simboli Ruande?

U europskim državama vječna je moda odavanja priznanja prošlosti. Zato se mnoge europske države diče grbovima i zastavama iz srednjeg vijeka, dominiraju ptice grabežljivice sa jednom ili dvije glave, krune i mačevi. A u Ruandi je situacija obrnuta. Ruanda je i kroz svoje simbole državnosti pokušala odbaciti prošlost i okrenuti se budućnosti! A kako? Svi simboli Ruande dolaze iz vrlo skore prošlosti, točnije iz 2001. godine. Tada su u državi odbačeni stari simboli, a u parlamentu usvojena nova himna, zastava i grb. A sve je to napravljeno kako bi se i na taj način, simbolički, označio novi početak.

Jer, pod starim državnim simbolima je tijekom 1994. godine u ovoj državi učinjen, kažu, najveći genocid na planetu od kraja Drugog svjetskog rata. Tada su stara zastava, himna i grb, koji su potjecali iz vremena proglašenja nezavisnosti, utopljeni u rijekama krvi, jer je pod tim barjakom, i uz te zvuke, skoro milijun ljudi pobijeno. I država je prije 13 godina usvojila nove simbole. A oni su takvi kakvi su. Nekome se sviđaju, nekome ne, stvar ukusa. Meni kao neutralnom promatraču ne znače. U estetiku ne ulazim, mnogo više me zanimaju fenomeni, ovom prilikom dva.

Prvi je činjenica da su novi simboli Ruande upadljivo istaknuti. Tako svako selo, svaka mjesna zajednica, svaka ustanova ili institucija, mora imati istaknutu zastavu. I ako nedostaje adekvatan jarbol, moraju ga napraviti od nekakvog drveta ili motke, ali zastava mora biti istaknuta. I ne samo to! Čak su, recimo, i svjetiljke ulične rasvjete obojane u boje državne zastave, u svim gradovima. Tome se zaista poklanja pažnja.

Nova himna Rwanda Nziza (divna Ruanda) ne zaostaje. Moraju je znati svi i često ju se zapjeva. Ako se, primjerice, kao gost nađete u osnovnoj školi, učenici će vam spremno, postrojeni ispod državne zastave, otpjevati himnu. Dakle, novi simboli se poštuju i ponosno ističu. Sad, je li to zato što ljudi žele, ili zato što moraju, ne znam. Ali mi se to nekako sviđa. Nije Ruanda nova država, ali gradi svoj identitet od početka, poslije teških vremena. Dug je to posao, nadam se da će uspjeti.

O drugom fenomenu građenja imidža, onom koji ne razumijem, pišem vam sutra...