Stoti broj Dnevnog Kivumua prilika je i za slavlje. I zato vam u ovom jubilarnom broju pišem o fešti koju smo imali u Kivumuu. Jednoj od najzanimljivijih kojima sam nazočio u svom životu.

Feštu je organizirao fra Ivica, a sve se odigravalo pod otvorenim nebom, u dvorištu samostana u Kivumuu. Razloga za slavlje je bilo više. Uspješan završetak školskog tromjesečja, skori odlazak volontera svojim kućama, dolazak novih, posjet starih prijatelja, posjet naših radnika na povratku iz Ruande u Hrvatsku...

Sve se skupilo, i svi smo se skupili. A bilo je ljudi odasvud. Iz Zagreba, Sinja, Splita, Bosne, Srbije, Njemačke, Češke, Ugande, Burundija... Svi smo se našli u srcu Afrike. Na feštu su pozvani i učitelji naših škola – strukovne i srednje tehničke škole Otac Vjeko iz Kivumua. Kakvo bi slavlje bilo u Ruandi bez Ruanđana...

Fešta je počela s prvim mrakom. I obilježilo ju je nekoliko stvari. Jedna logorska vatra, jedno pečeno prase, afrički bubnjevi i bujica afričke kulture. Kada je Sunce pogasilo svoja svjetla, usred dvorišta je upaljena velika logorska vatra, oko koje su ukrug posjedali svi okupljeni, oko pedsetak ljudi. I tada su zagrmjeli bubnjevi! Oni bez kojih ovdje ne može proći niti jedno slavlje i koji daju ritam i smisao životu Ruande. Palice su bile u rukama učitelja, a zvuk je odzvanjao okolnim brdima.

A onda su stvari, odnosno palice, u svoje ruke uzeli Tomaš i Josaline. Češko-ugandski bračni par, i vrhunski perkusionisti. I tada već nitko više nije mogao sjediti! Počeo je kolektivni ples oko vatre u kojem su sudjelovali svi. Naravno, i tu su predvodnici bili Ruanđani, a pratili smo ih mi svi ostali, plešući u tradicionalnom afričkom ritmu. A kada su noge zatražile predah, na glavnu scenu je stupilo – pečeno prase. Postavljeno je onako, cijelo na ražnju, a gosti pozvani da se posluže. I onda...

Nema tu noža, rezanja mesa. Krenulo je kolektivno kidanje rukama i stavljanje u tanjure. I za samo nekoliko minuta na ražnju je ostao samo skelet! Nevjerojatna scena, tako nešto nikada nisam vidio! Ali, i to je Afrika.

Kada su se gosti malo okrijepili i odmorili uz prasetinu, slavlje je nastavljeno. Opet su se začuli bubnjevi, a na scenu ispred vatre je izašao učitelj Paolo. Sa štapom u ruci je otpjevao tradicionalnu afričku pjesmu i štap predao Uti, što je značilo da je sada na nju red da izađe pred publiku i izvede neku točku. Uta je štap predala dalje, nastavili su se smjenjivati izvođači na svjetlosti logorske vatre, pivo i gin od banane gasili su žedna grla, a ples nije prestajao, i dalje sve uz zaglušujući ritam bubnjeva. I sve je potrajalo do duboko u noć.

I, jedini koji je to sve promatrao nekako sa strane je onaj koji je za sve i zaslužan. Fra Ivica je sjedio u polumraku, gledao šta se događa i smješkao se. Valjda zadovoljan što su svi tako dobro raspoloženi i što sve prolazi u najboljem redu. Ali, znam da je već tada razmišljao koje nas sve obaveze čekaju sutradan u školama...