Jedino udaranje koje se primjenjuje u školama u Kivumuu jest ono koje ovdje i najviše boli. A to je udaranje po džepu! Naravno, 21. stoljeće je, u školama u kojima smo angažirani koriste se metode 21. stoljeća, svako fizičko kažnjavanje je strogo zabranjeno.

Ali je zato fra Ivica našao savršen način primjenjivanja sankcija. I to onaj koji učenicima ne nanosi povrede i ne vrijeđa dostojanstvo i samopoštovanje, ali itekako boli. A to je materijalno kažnjavanje. Svaka škola mora imati definiran sustrav nagrađivanja i kažnjavanja učenika. Tako je i u našim školama u Kivumuu.

Postoje učenici koji se izuzetno trude i postižu zaista odlične rezultate, kako u učenju gradiva, tako i u usvajanju praktičnih znanja i vještina. I takve učenike fra Ivica nagrađuje, a praksa je da im se dodjeljuju razne nagrade. Tako se, učenicima koji su najviše pokazali, poklanja školski pribor, bilježnice, olovke, ili majice. I takav poklon je veliki poticaj mladim ljudima za daljnji rad.

S druge strane, postoje i oni drugačiji učenici. Oni koji su za nastavu nezainteresirani, spremni da izbjegnu obaveze, pobjegnu sa nastave ili prakse, koji ne poštuju i ruše autoritet učitelja. I, kako kazniti te učenike?

Svašta je bilo u opticaju. Međutim, neke metode su se pokazale kao samo polovično djelotvorne. Tako, ako učenike udaljiš sa određenog dijela nastave, oni će to ovdje shvatiti kao poklon, dodatno slobodno vrijeme i razlog za dalje nepoštovanje prema školi i obavezama.

Ako ih, pak, izbaciš iz škole, što si uradio? Uskratit ćeš mladom čovjeku obrazovanje, koje mu je jedina životna šansa. Oni u drugu školu ne mogu otići, jer se druge škole naplaćuju, skupe su i njima nedostupne. Zar onda nekome, zbog nekog možda prolaznog nestašluka, uskratiti pravo na budućnost? Nikako!

Pa što onda raditi? I sjetio se fra Ivica. Novčano kažnjavanje! Lijepo pozoveš roditelje problematičnih, ukažeš im na ponašanje njihove djece i kažeš da za te prijestupe moraju otvoriti novčanik. A kazne nisu velike. Obično su u protuvrijednosti nekoliko kuna. Međutim, stanovnicima Kivumua je svaka lipa 'velika kao kuća'. I upravo to ih natjera da rade sa svojom djecom. Da razgovaraju, pokušaju im pomoći, da nađu i riješe uzroke njihovog problematičnog ponašanja. I ova metoda u praksi dobro funkcionira.

Škole u Kivumuu nemaju psihologa. Sad sam ja tu, ali što na ovo kao psiholog ja mogu reći fra Ivici? Ništa. Samo da mu pružim ruku i čestitam! Našao je način koji funkcionira. Fra Ivica nije psiholog, ali ima veliko iskustvo i zdrav razum. I na njega bi se mogle ugledati sve one stručne službe (psiholozi i pedagozi) po našim školama...