Dakle, kao što sam rekao, hotel Ibis je danas, kao i proteklih desetljeća, centar Butarea, a na neki način i Ruande. Nema više stare kolonijalne zgrade, nema više namještaja iz vremena kraljeva, ali je duh i dalje tu.

Današnji Ibis je prilično neugledna dvokatnica. Doista ništa posebno, skromna zgrada, omaleno dvorište, u njemu recepcija i dvadesetak soba. A u prednjem dijelu, prema ulici, nalazi se restoran, koji iako restauriran i dalje nekako budi duh kolonijalizma...

Inače, danas je hotel u vlasništvu postarijeg belgijskog gospodina (nisam uspio saznati mu ime), te i dalje okuplja bijelce koji svrate u Butare, kao i bogate Ruanđane.

Raspitao sam se za cijene soba i mogu reći da su one pristojne. Tako jednokrevetna soba košta od 15 do30 eura, dok je dvokrevetna od 25 do 40 eura, ovisno od kvalitete. Naravno, doručak je uključen u cijenu. To, mislim, ipak nije puno, čak i za prilike u Ruandi. Pogotovo ako imate u vidu da se radi o legendarnom hotelu, najpoznatijem u Ruandi posle Des Milles Collinesa u Kigaliju, o kojem ću vam tek pisati.

Ipak, centar hotela Ibis, kao i Butarea uopće, nije smještaj, nego – restoran hotela. Tu se skupljaju svi stranci koji se zateknu u Butareu, željni priče o povijesti Ruande, o vremenu kada je belgijska 'gospoda' na istom mjestu planirala lov na afričke lavove ili bizone.

Restoran je danas, u sklopu cijele rekonstrukcije, doživjeo promjene. To je sada jedna velika, obična sala u prizemlju, sa natkrivenom terasom koja izlazi na glavnu ulicu. Aluminijske stolice zamijenile su nekadašnje od mahagonija i slonovače, a lovce u safari odijelima oni sa tabletima i pametnim telefonima.

Ipak, konobari su i dalje utegnuti u sniježno bijele košulje i dalje predano trče između stolova za kojima sjede postarije dame i gospoda, pristigli iz daleke Europe i Amerike. Ibis je ipak Ibis...

Ono što je još uvijek autentično u Ibisu je jelovnik, koji nudi neke stvari egzotične za Ruandu. I egzotične uopće. O tome čitajte sutra...