Jučer sam vam pisao o nastavku školske godine, točnije početku drugog tromjesečja, koje će trajati sljedeća dva i pol mjeseca, sve do sredine srpnja. A kako je bilo prvog dana po nastavku škole?

Dok sam išao u osnovnu i srednju školu, uvijek sam mrzio taj prvi dan škole, zato što su mi, valjda kao i svima, praznici uvijek bili prekratki, koliko god trajali.

E sad, kad već i dođe taj prvi dan škole, onda sam se uvijek nadao da će proći u nekoj govoranciji, upoznavanju eventualno novih profesora i predmeta i da neće odmah krenuti sa novim lekcijama, pisanjem u bilježnice. Ali, uvijek je bilo onih profesora koji su željeli „iskoristiti svaku sekundu“...

Sada sam saznao da je, iz moje perspektive, situacija u Ruandi daleko bolja. Naime, ovdje prvi dan škole prolazi u obavljanju formalnosti oko upisa, a zatim u čišćenju i sređivanju škole, školskog dvorišta i okoline škole.

Dakle, prvo ide upis. Nisam baš shvatio zašto se učenici ponovo upisuju, budući da se radi o drugom tromjesečju, a ne o početku školske godine, ali eto. Siguran sam da im to lakše pada nego da odmah navale na lekcije i učenje.

A kad se završilo sa upisom, učenici nisu uzeli olovke i bilježnice u svoje ruke, nego – motike i metle! I pravac na čišćenje i sređivanje. Čiste se učionice i dvorište, kupe otpaci, okopavaju zelene površine oko škole. Treba svoju školu dovesti u red i stanje kako je bilo nekoliko tjedana ranije, kada se krenulo na školske praznike.

I vidim da to izgleda nikome ne pada teško. Valjda je sve bolje nego sjediti u učionici na nekom 'dosadnom' satu. Ali, vidi se odmah da su praznici 'uzeli maha'. Svi su nekako pomalo usporeni, smušeni, nikako da se dogovore tko će i što raditi. Učitelji pokušavaju organizirati posao, ali i oni su odmarali, pa i njima treba vremena ponovo se naviknuti na svoje učiteljske uniforme i za pokazivanje autoriteta.

Ipak, nakon početne dekoncentracije, stvari dolaze na svoje i svi ubrzo znaju što trebaju raditi. Uglavnom, upisi su završeni, škola je očišćena i sređena i prošao je prvi dan nastave.

Naravno, uz sve razlike, primijetio sam i jednu stvar istu kao iz mojih škola i mog školskog staža. A to su osmijesi, pozdravi i zagrljaji prijatelja, koji se neko vrijeme nisu vidjeli. I to me je podsjetilo da, eto, ipak ima jedna dobra stvar kod kraja školskih praznika...