Kao što sam ranije spomenuo, meso je u Ruandi jeftino, čak vrlo jeftino za naše prilike. Ali i toooliko skupo za prilike u Ruandi... U najkraćem, ljudi ovdje, barem ogromna većina njih, ne jedu meso. To je ultimativni luksuz kada je hrana u pitanju i praktički je potpuno nedostupno za prosječne Ruanđane.

Razgovarao sam sa boljestojećim ljudima u Kivumuu i saznao sam da oni meso jedu prosječno šest puta godišnje. To je za Božić, Uskrs, nečije slavlje, rođendane djece. Jednostavno, ljudi nemaju novaca za kupovinu mesa, ono im je preskupo, jedna od posljednjih stvari na listi prioriteta i najčešće ga se preskoči.

Proteine pokušavaju nadoknaditi nekim drugim namirnicama, najčešće grahom. A izbor mesa je, pogotovo u Kigaliju - odličan. I meso je ovdje, u usporedbi sa hrvatskim prilikama, zaista jeftino, uz nekoliko paradoksa.

Tako je kilogram svinjetine svega oko 15 kuna, junetina je oko 25 kuna, zečetina oko 30, ramstek 35, dok je biftek tek nešto oko 50 kuna za kilogram. A paradoks je da, koliko je meso jeftino, toliko su mesne prerađevine skupe.

Tako je kilogram hrenovki oko 80 kuna, a toliko košta i kilogram najjeftinije salame. Naravno, ima i specijaliziranih trgovina, u kojima možete naći čak i talijanski pršut, ali za oko 300 kuna po kilogramu... Vjerojatno i to netko kupuje, pretpostavljam bijelci na privremenom radu u Ruandi.

I meso je u restoranima jeftino. Tako je jedan brošet (ražnjić) kozjeg ili junećeg mesa samo četiri kune, dok je cijela pečena kokoš oko 50 kuna, a cijela kozja noga od koje se mogu najesti tri čovjeka oko 80 kuna. Ali, ništa ne znače te povoljne cijene Ruanđanima. Njima su i takve cijene kao nama cijene Beluga kavijara ili guščje jetrice.

Nema mesa u Ruandi. Ustvari ima ga, ali ne za Ruanđane...