Dakle, još ću malo o Ćaniki, neslužbenom centru Kivumua. Mjestu na kojem su se sreli svi vragovi koji postoje. Ili mjestu koje je, u stvari, toliko normalno... Kao što sam već rekao, glavni stanovnik Ćanike je alkohol. Upravo alkohol (i njegovo djelovanje) čini ono što je suština Ćanike.

A glavno piće Ćanike je spominjano 'smeće' koje se pravi u 'kućnoj radinosti' od gomile šećera i kvasca, po imenu rugogo. Napravi se dan ranije, ili čak rano ujutro i već od devet sati prije podne je spremno za konzumaciju. Izgled nikakav, boja grozna, okus još gori, ali koga briga. Važno je samo što jeftinije i što prije se napiti, a rugogo 'radi posao'. I svi ga piju...

Poslije nekoliko šetnji kroz Ćaniku, odlučio sam svratiti u jedan od kafića. Odaberem i uđem. I već na ulazu osjetim takav miris alkohola i alkoholna isparavanja da sam znao da ću htio-ne htio odatle izaći pijan.

Najgori podrumi pića kod nas su 'miris orhideje' za ovaj kafić. A kafić je jedna prostorija, otprilike petnaestak kvadrata. Mali, sklepani pult, a uz sva četiri zida postavljene su klupe, bez stolova i stolica. Na klupama se tiska barem dvadesetak ljudi. Tu su i mladići i starci i majke sa malim bebama u povezima, i...

Osmijesi dobrodošlice, svima je bilo zanimljivo otkud bijelac na takvom mjestu. Vjerojatno ovdje niti jedan od bijelaca koji su bili u Kivumuu nikada nije ušao.

Uzmem pivo, naprave mi mjesto na klupi i sjednem sa ljudima. I odmah vidim, svi su prilično pijani, neki toliko da jedva uspijevaju sjediti. Nema veze. I krene priča. Znam malo lokalnog jezika, ali ne dovoljno, neki pokušavaju pričati mi na francuskom, pričamo i mašući rukama.

Poželim se fotografirati s njima, ali ne daju. Smeta im foto aparat, kao da znaju da rade nešto što ne treba, pa ne žele da se to ovjekovječi. Nema veze. Njihova 'kuća', bit će kako oni kažu.

Pijem svoje pivo, a njima piće stiže 'svake sekunde'. Konobar donosi boce od litre zloglasnog rugogoa, sa obaveznom slamčicom. I, nitko nema svoje piće. U svakom trenutku je 'u opticaju' nekoliko boca i one 'kruže' po kafiću, od jedne osobe do druge. Svi piju iz svake boce i koriste istu slamku. Nikome to ovdje ne smeta. Nude i meni, ali ipak odlučim preskočiti. Čuo sam da je to piće užasno, probat ću ga jednom, ali ne ovom prilikom.

Kad sam se malo opustio i navikao na pretežak miris alkohola i gomilu pijanih ljudi, počinje mi biti čak i zanimljivo. Prostoriju ispunjava dim vatre koja gori ispred, neki su zapalili i lule, jedva se vidimo. Kroz taj dim gledam izgužvana i umorna lica, očaj i smiraj.

Počinjem razumjeti ove ljude. Znam vrlo dobro da u svojim kućama nemaju dovoljno hrane, nemaju struju, vodu, ništa što kod nas čini normalan život. Nemaju latinoameričke i turske serije koje će im 'zamazati oči', nemaju loto i bingo koji će im dati lažnu nadu. Imaju samo alkohol, koji im daje lažni smiraj, omogući da nakratko zaborave svoju sudbinu.

Znam dobro da to nije rješenje, ali kako njima to objasniti? Nikako. Vesela je Ćanika izvana, ali iznutra...

Popijem svoje pivo. Pozdravim se sa svima i nazad kući. Znam da im je drago što je jedan bijelac svratio u njihovo 'utočište'. I meni je drago. Sada sam ovdje i želim živjeti život sa ovim ljudima. Koliko god gorak bio.