U jednom od prethodnih tekstova napisao sam: „Ludo, luđe, Nyabugogo“. I, sve više mislim da sam pogriješio. Autobusna stanica Nyabugogo doista je jedno od najluđih mjesta koje sam vidio u Ruandi, ali ipak nije najluđe. Najluđa je – Ćanika!

Selo Kivumu ima svoj centar. Tu su škola, ambulanta, crkva i trgovine. I preko dana je živo u centru, vrvi od učenika, dolaze ljudi na mise ili na pregled, po vodu na obližnju česmu. I kao u svakom pristojnom selu, sve to traje do kasnog popodneva, nakon čega se ljudi polako razilaze, svatko svojoj kući na odmor, pa centar sela utihne.

A kada centar zaspi, budi se Ćanika!

Neslužbeni, mračni, veseli i ludi centar zbivanja Kivumua. U usporedbi sa centrom, to je kao Jin i Jang, svjetlost i tama, Raj i pakao... Ćanika je udaljena petnaestak minuta šetnje od centra sela. I čini ju dvjestotinjak metara seoskog puta, tridesetak kuća (svaka je kafić/trgovina) i tisuće ljudi!

Preko dana je tu tržnica, trguje se svim i svačim, ljudi, gužva i buka, gomila boja i mirisa. A kad sunce 'ugasi svjetlo'... Tada se na Ćaniku useli svih sedam smrtnih grijehova! Tu su i lijenost i neumjerenost (prije svega u alkoholu) i gordost i razvrat...

Sa prvim mrakom, svi su na Ćaniki. I ljudi i djeca, i babe i bebe, i mladi i stari, i zemljoradnici poslije rada na njivi, i taksisti poslije posla, i seoski političari, i seoski lopovi i barabe, svi. I tada se na sve strane popale vatre, začuju se bubnjevi, i kreće ludilo! Naravno, sve prati, točnije sve vodi, alkohol, zaštitni znak Ćanike. Pije se kao nigdje! I piju svi, bez izuzetka. I majke sa bebama od par mjeseci na leđima, i babe koje su odavno prevalile osamdesetu, i tinejdžeri i oni mlađi od toga.

Inače, na Ćaniki se pije već od ranoga jutra. Međutim, sa prvim mrakom sve dolazi do kulminacije. Pije se pivo od banane, ili neki 'home made' užas napravljen istoga dana od 'tone' šećera i kvasca, čiji je jedini zadatak da vas što prije napije. Tada su svi kafići puni. A kafić je zapravo prostorija sa nekakvim pultom i klupama postavljenim uza zidove, na kojima ljudi sjede i piju. Gužva, buka, miris dima od vatre izvana i duhana koji se puši unutra. I alkohol, alkohol i alkohol...

A kad večer malo potraje i sve uzme maha... Onda se na putu između kuća mogu vidjeti deseci ljudi kako povraćaju, neki se bukvalno valjaju po blatu, odjednom odnekuda protrči gola žena, motorist leži pored motora koji je pao, pijane babe teturaju i pokušavaju me zagrliti... A sve uz svjetlost vatre i neprekidni ludi ritam bubnjeva koji se prolama kroz noć.

Nevjerojatna Ćanika!

Rođen sam i odrastao u milijunskom gradu, imao sam prilike posjetiti neke gradove sa preko dvadeset milijuna stanovnika, neke od najvećih bazara i neke od najvećih diskoteka na svijetu. Ali, ovoliku koncentarciju ludila na tako malom prostoru nikada nisam vidio. Kada sam počeo otkrivati Ćaniku, pitao sam neke lokalne prijatelje što se tamo u stvari događa. Dobronamjerno su mi rekli da je tamo 'sam pakao', i da to mjesto izbjegavam.

Međutim... Volim ja mir centra Kivumua, u kojem sada živim. Tišinu, spokoj i zvuk prirode noću. Ali, moram priznati da je Ćanika „my cup of tea“. I naravno da sam otišao, da sam svratio u kafiće Ćanike, podijelio pivo i razgovor sa onima koji taj komad sela čine tako ludim. O tome vam pišem sutra.