Reklamiranje svega i svačega postalo je sastavni dio naših života i od njega više ne možemo pobjeći. Tu je kad uključimo TV ili računalo, otvorimo novine ili izađemo na ulicu. Naravno, ni Ruanda nije izuzetak, iako je situacija bitno drugačija nego kod nas. Ova tema mi je bila jedna od zanimljivijih, pogotovo što sam se prije dolaska u Afriku kod kuće bavio marketingom i analizom tržišta. A u Ruandi se ima što za vidjeti...

Dok smo mi preplavljeni 'jumbo plakatima', u Ruandi ih ima, ali vrlo, vrlo malo

Kao prvo, reklamiranje u medijima. I prva bitna razlika u odnosu na Europu. Naime, dok je kod nas reklamiranje u medijima, bilo elektronskim ili tiskanim, već dugo osnovni način reklamiranja, u Ruandi je situacija potpuno drugačija.

U Ruandi postoji samo jedna televizijska kuća, koju gleda izuzetno malo ljudi. Ovdje veliki dio stanovništva još uvijek nema ni struju, a kamoli televizijski prijamnik. Gledanje televizije uglavnom se svodi na Kigali i nekoliko drugih većih gradova, tako da se i reklamiranje na taj način mjeri u promilima.

Sad, upoznao sam neke momke iz Kigalija koji se bave produkcijom, prave reklamne spotove, koriste čak i glumce i opremu iz Kenije, i uspiju to i prodati, ali sve zajedno, u usporedbi sa Europom, ipak je 'desetljeće unatrag'.

Gotovo jednako je i s tiskanim medijima. Ovdje se novine i časopisi na lokalnom jeziku mogu naći samo u glavnom gradu (i to samo ponegdje) i radi se uglavnom o političkim glasilima.

I uglavnom ih je najviše u glavnom gradu Kigaliju

S druge strane, ljudi najblaže rečeno nemaju naviku čitanja novina, veliki dio stanovništva je i nepismen, tako da ni potencijalni oglašivači nemaju nikakav interes oglašavati se u tiskanim medijima.

Slijedi 'outdoor' oglašavanje, billboardi, megaboardi, reklame na autobusnim stajalištima. I opet potpuna suprotnost našoj situaciji! Dok smo mi preplavljeni tom vrstom obraćanja, u Ruandi je ima, ali vrlo, vrlo malo. I to samo u glavnom gradu Kigaliju. Na njima se reklamira uglavnom uvijek nekoliko istih tvrtki i nekoliko proizvoda, a primijetio sam i dosta praznog oglasnog prostora, što znači ni da na tom polju 'ne cvjetaju ruže'.

Za kraj ovog teksta o reklamiranju, internet. Ono što je u zapadnom dijelu svijeta grana oglašavanja koja je u ogromnoj ekspanziji već dvadesetak godina, i napreduje i dalje, u Ruandi je, kao što možete pretpostaviti – crna rupa. Ovdje svoje internet stranice ima samo nekoliko najvećih kompanija i državna uprava. I nitko više! A i te su web stranice uglavnom neinteraktivne.

Bilo kakva internet prodaja ne postoji, lokalni portali na kojima bi kompanije našle svoj interes za reklamiranje ne postoje. Eto, i ako bi neko htio reklamirati se na internetu u Ruandi,  ne bi imao gdje. A i da ima gdje, nema se kome od potrošača obratiti. Jer, korištenje računala, a pogotovo interneta, izvan Kigalija mjeri se doslovno u promilima.

Primijetio sam i dosta praznog oglasnog prostora, što znači ni da na tom polju 'ne cvjetaju ruže'

U Kivumuu, u kojem živim, selu sa preko 30.000 stanovnika, znam samo jednu jedinu obitelj koja ima računalo. Ali, nemaju internet. Tako da odsustvo mogućnosti (i želje) za reklamiranjem na internetu i nije čudno.

Dakle, kada su u pitanju oni kanali komunikacije sa potrošačima i klijentima koji su u suvremenom svijetu dominantni, u Ruandi je situacija 'iz kamenog doba'.

Međutim, nije ovdje baš sve tako crno, ima i ovdje itekako duha i smisla za biznis. Zato, postoje i ovdje tvrtke i pojedinci koji se žele reklamirati, a postoje i načini reklamiranja koji cvjetaju. O tome ću pisati u sljedećim tekstovima.