Pušači se neće dobro provesti u Ruandi. Sad bih mogao reći – „pa neka se snalaze kad su se već odlučili trovati“, ali ne mogu protiv sebe... Prvi i kroničan problem je kupovina cigareta u Ruandi. Naime, ovdje gotovo nitko ne puši (imam dojam da je broj pušača manji od jedan posto), pa je u skladu s tim i ponuda cigareta.

Logično je da ovdje ljudi ne puše, jer su cigarete, iako za naše prilike prilično jeftine, stanovnicima Ruande jednostavno preskupe i nedostupne. Pogotovo kada si za primjer uzmete činjenicu da radnik u Ruandi treba raditi cijeli dan za kutiju cigareta! U takvim uvjetima postoje veći prioriteti za trošenje teško zarađenih novaca nego tiho samoubijanje.

E, sada ponuda. U cijeloj Ruandi mogu se naći samo tri vrste cigareta, dvije lokalne i jedna rađena prema licenci, i to ne baš svugdje. Dakle, budući da malo tko puši, samim time i malo tko prodaje cigarete u Ruandi. I opet, kao i za sve ostalo, ponuda između sela, gradova i Kigalija je različita.

U seoskim trgovinama mogu se naći lokalne cigarete, i to dvije vrste, koliko ih se u Ruandi i pravi. To su Filter Star i Intore. Cijena je povoljna, tako da prve koštaju oko četiri kune, a druge oko šest kuna. Međutim, brojke o količini katrana i nikotina su zastrašujuće. Nisam još utvrdio kome se prodaju, ali je kuriozitet da se u svakoj trgovini prodaju 'na komad'. Zato, ako kupuješ cijelu kutiju izgledaš čudno i bogato...

Niti u gradovima ponuda nije bolja. Primjer je obližnja Gitarama. Trgovine uglavnom nemaju cigarete, tako da treba ući barem u dvadeset njih, pitati za cigarete, saslušati kako ti nude lizalice i bombone (jer 'ćigarete' su slatkiši na lokalnom jeziku), da bi našao jednu koja ima cigarete.

E, kad ih uspiješ negdje i naći, opet su to uglavnom spomenuti Filter Star i Intore. Spas je autobusna stanica u Gitarami, gdje poneki ulični prodavači na tezgama imaju i zlata vrijedni Dunhill, jedini strani brend cigareta koji se prodaje u Ruandi. I koji se i pravi u Ruandi, po licenci British American Tobaccoa. Cijena mu je oko osam kuna i ima ga u tri varijante – obični, light i mentol.

I na kraju Kigali. Ponuda ista, ali češća. Tako se spomenuti Dunhill može naći u gotovo svim većim supermarketima. Ali, opet samo Dunhill i ništa više. Dakle, u Ruandi apsolutno nema traga od Marlboroa, Camela, Winstona...

I onda, budući da lokalci ne puše, Dunhill kupuju samo stranci. Zanimljiva slika – gdje god vidite nekoga da puši, najčešće bijelca, svi puše naravno Dunhill. Ako British American Tobacco odluči nekada snimiti reklamu za Dunhill (i ako im je reklamiranje igdje više dozvoljeno), to će zasigurno napraviti u Ruandi...

Što se tiče pušenja na javnim mjestima, ono je slično kao i u Europi. Pušenje je u svim javnim ustanovama zabranjeno, kao i u zatvorenim prostorima kafića i restorana. Na terasama lokala uglavnom je dozvoljeno, ali ima i onih kod kojih nije. Neobično je da i tamo gdje je dozvoljeno pušenje, pepeljara na stolu nema i konobar će vam je donijeti tek kad ju zatražite. A ima i onih gdje vam je uopće neće donijeti, nego vam pokazati da umjesto pepeljare koristite pod ispod sebe.

I jedan kuriozitet. U selu će vam, ako vas vide sa cigaretom, nerijetko prići stariji ljudi i zatražiti cigaretu. Međutim, kad im date cigaretu i upaljač, odmah ćete primjetiti da ne znaju rukovati upaljačem, a kada i zapale cigaretu, jednostavno ne znaju pušiti. Na kraju shvatite da cigaretu traže samo zato što im je to zanimljivo i zato što nas žele oponašati, a ne zato što su pušači.

Tako stoje stvari u Ruandi. Ovo je možda i najbolja zemlja za one koji žele prestati pušiti. Neće viđati pušače oko sebe, bit će im teško kupiti cigarete, a sa cigaretom u ruci će svima izgledati čudno. Javit ću vam ishod...