Prodaj zemlju pa kupi telefon... Ova rečenica Europljanima može izgledati bizarno, ali u dobrom dijelu Afrike, uključujući i Ruandu, to je realnost. Dakle, mobilni telefon je ovdje najtraženija roba i mnogi su se spremni odreći mnogo čega samo da se dočepaju tog malog uređaja. Afrika se u tom smislu, kao što sam već pisao, užurbano razvija, nove tehnologije brzo osvajaju i sve je više korisnika mobilnih telefona. A kako je sve počelo u Ruandi?

Tko zna, možda se upravo sprema razmjena za jedan stari model mobitela...

Kao i sve ostalo, i uvođenje telefona u ovoj zemlji je kasnilo u odnosu na suvremeni svijet. Onda su počeli fiksni telefoni, prije koje desetljeće. Međutim, razvoj fiksne telefonije ostao je u povoju i do dana današnjeg, jer je uvođenje bilo skupo i u velikom dijelu zemlje tehnički potpuno neizvedivo. Tako se razvoj fiksne telefonije ograničio uglavnom na Kigali, odnosno na razne državne institucije, velike kompanije i onaj mali postotak najbogatijih u glavnom gradu.

I iako se vjerovalo da će snažan i prodoran glas ostati glavno sredstvo komunikacije među ruandskim brdima, nedavno se pojavio mobilni telefon. A Ruanđani su, malo-pomalo, počeli uživati u tom 'čudu tehnike'. Brzo su se 'navukli' na mobitele, pa je danas ovdje gotovo obaveza imati telefon. Tako u ruralnim dijelovima Ruande mnogi doslovno štede na hrani, prodaju komad zemlje ili neku domaću životinju, samo da bi došli do nekog prastarog modela mobitela.

Mobitel je postao statusni simbol – svi ga žele imati

A za što im konkretno koristi, to još nisam uspio shvatiti. Telefon u selima koriste uglavnom stariji ljudi (vrlo rijetko ćete ga, ili gotovo nikako, vidjeti kod djece i mladih, a u nekim školama je čak zabranjeno korištenje telefona). A ti stariji ljudi su često nepismeni ili polupismeni i ne znam na koji način oni zovu ili šalju poruke i kome.

Ali, nije ni važno. Važno je da je telefon tu, više kao statusni simbol. Ako si već ne mogu omogućiti pristojnu kuću, automobil, TV, čak ni pristojnu garderobu i obuću, onda barem mogu mobitel. I time pokazati da su i oni građani 21. stoljeća. Ako je to razlog, neka im, onda ih podržavam.

Naravno, u gradovima, posebno u Kigaliju, situacija je drugačija, te se tamo telefoni koriste slično kao i u Europi –  za dopisivanje mladih, poslovne razgovore, korištenje interneta... Dakle, svakom po potrebi. Jedni ih koriste da nešto kažu, drugi da nešto pokažu. Ali, što god bio razlog, mobilni telefoni su postali dio svakodnevice Ruande.

Za kraj, razumijem li i podržavam činjenicu da netko proda nešto važno da bi kupio mobilni telefon? Pa, ako to uspostavlja i jača samopouzdanje ljudi, i ukoliko im daje osjećaj da su jednako vrijedni kao i drugi ljudi širom svijeta, onda je, po mom mišljenju, razmjena koze ili ovce za telefon sasvim razumna.

U sljedećem broju čitat ćete i dalje o Ruandi u svijetu mobilne telefonije.