Za vikend sam bio u Akageri, nacionalnom parku o kojem sam vam već ranije pisao. Slobodan dan, išli učitelji iz škola iz Kivumua, pa sam se i ja zaputio s njima. Bio sam i prošle godine, pa pomislih kako ne bi bilo loše otići ponovo, da vidim što sam propustio prvi put.

Ulaz u nacionalni park Akagera

Inače, park nije tako blizu Kivumua, otrpilike tri i pol sata vožnje. Zato smo krenuli prije zore, oko pola šest. Pun kombi, a društvo odabrano – jedanaest učitelja, Marko i Marijana – dvoje mladih iz Zagreba koji ovdje volontiraju u školi, vozač i moja malenkost.

U park smo stigli oko devet i odmah me dočekalo prvo ugodno iznenađenje, već kod kupovine karata. Naime, saznao sam da, kako sada imam prijavljen boravak u Ruandi, imam i pravo na jeftiniju kartu. Tako je za strance 30 dolara, a za mene, poluruanđanina, 20 dolara. Inače, karta za Ruanđane je oko šest dolara.

Na ulazu u park dočekalo me ugodno iznenađenje. Meni kao 'poluruanđaninu' s prijavljenim boravkom naplatili su jeftiniju kartu

Nakon završenih formalnosti na ulazu (popunjava se neki formular, upisuje se tko si, što si, državljanstvo...) stigosmo i u park.

I kreće safari! Ja sam već bio, pa mi sama vožnja neudobnim putevima ili poluputevima, truckanje i udaranje glavom u strop kombija i nisu više toliko zanimljivi.

Puno su mi bile zanimljivije reakcije oduševljenih učitelja, kojima je ovakav odlazak u organizaciji škole (koja snosi sve troškove) jedina prilika i mogućnost da vide jedan ovakav park u zemlji u kojoj žive. Graja u kombiju, upiranje prstom kada se pojavi neka zanimljiva životinja. I fotografiranje.

Žirafa nam je spremno pozirala

Naime, učitelji su u okviru akcije koja je, u organizaciji Tene i Marina, bračnog para iz Zagreba, nedavno provedena u školi, kao nagrade dobili polovne foto-aparate, pa je sada svatko od njih bio 'propisno opremljen' za foto safari.

I nije bilo važno što su aparati i više od desetljeća stari, što kod kuće nemaju računala gdje bi mogli pogledati fotografije, čak ni struju da dopune baterije. Sijevali su blicevi na sve strane, a za vječnost ostale zabilježene žirafe, zebre, antilope, bivoli, razne ptice.

Antilope su nas s oprezom držale na oku

Na pola safarija priređen je ručak uz jezero. Mjesto idealno za piknik, na obali, sa savršenim pogledom na nekoliko vodenkonja koji su se lijeno brčkali u vodi, kao i na velikog krokodila na obali.

Međutim, tek što je naš ručak serviran, tako je počeo pljusak. Zato smo sardine, kruh i biskvite brzo pojeli te  nastavili vožnju. Kombijem smo se, potom, spustili u veliku ravnicu i ušli u pravu savanu. Tu nam pozira jedna žirafa mirna i zainteresirana za fotografiranje.

Ručali smo na obali jezera s pogledom na nekoliko vodenkonja koji su se lijeno brčkali u vodi

Kada smo krenuli prema izlaznoj kapiji, imali smo veliko finale! Već sam skoro zadrijemao, kad sam čuo oduševljenje svih u kombiju. Bacim pogled kroz prozor, kad ono – veliki afrički slon ispred nas. Napravio sam, naravno, nekoliko fotografija, jer slona u Akageri nije baš tako lako vidjeti.

I, oko pola pet popodne, već je sve bilo gotovo. Kapija, pozdrav sa zaposlenima, učitelji rade grupnu fotografiju i krećemo nazad. Još oko četiri sata vožnje nazad i stigosmo živi i zdravi u naš Kivumu.

Konačno sam vidio slona

Odavno nisam bio tako umoran, noge nisam ni osjećao jedno vrijeme, budući da je kombi beskrajno neudoban, ali, sve u svemu, bilo je zanimljivo.

Volim prirodu, a ona je u Akageri lijepa. Također, lijepo je vidjeti i životinje, slobodne i u njihovom prirodnom okruženju. Vjerojatno ću po povratku iz Afrike mrziti zoološke vrtove.