Kod nas postoji poznata izreka: "Tvrda bosanska glava". A ja bih sada mogao dodati: "Još tvrđa, ruandska!" Kod Bosanaca se to odnosi na karakter, a kod Ruanđana uistinu na – glavu!

U Ruandi glava stanovnicima, osim za razmišljanje i šišanje, služi i kao transportno sredstvo

Naime, ovdje glava stanovnicima, osim za razmišljanje i šišanje, služi i kao transportno sredstvo! Svi nose na glavi i sve se nosi na glavi. Dakle, bez razlike, muškarci, žene, djeca... Sve što treba prenijeti ne nose na rukama, već na glavi.

Djeca tako nose svoje knjige za školu ili kanister pun vode s izvora, a odrasli sve – lavore s voćem i povrćem za tržnicu, svežnjeve trave za životinje, komade namještaja, torbe, zatvorene kišobrane, ma sve što možete zamisliti!

Muškarci, žene, djeca... Sve što treba prenijeti ne nose na rukama, već na glavi

Prošle godine sam zamolio srednjoškolce da prenesu velike zvučnike iz jedne škole u drugu, što je oko 500 metara. Zvučnici glomazni i prilično teški, zamolim četiri momka, ali oni su mi objasnili da su za to dovoljna dvojica. Uzeli su zvučnike, stavili ih na glave i prenijeli bez ikakvih problema. Nedavno sam vidio i djevojčicu koja na glavi nosi drvenu klupu dužu od dva metra...

Nedavno sam vidio i djevojčicu koja na glavi nosi drvenu klupu dužu od dva metra...

Dvije stvari su mi tu fascinantne. Prvo, kako uspijevaju nositi tako težak teret na glavi (viđao sam i ljude koji nose kanister sa dvadeset litara vode), i drugo, kako uspijevaju sa takvim teretom na glavi savršeno održavati ravnotežu, da im nikad ništa ne padne, ili da oni ne padnu. I ne samo da to potpuno sigurno donesu, već se tijekom transporta ponašaju kao da ništa ne nose.

Tako sam viđao žene koje najnormalnije na leđima nose dijete, a na glavi ogroman lavor, usput pričaju sa prijateljicom i osvrću se, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.

Kada ih tako vidite, učini vam se da je to vrlo jednostavno i lako

Kada ih tako vidite, učini vam se da je to vrlo jednostavno i lako. Zato sam se i ja odlučio malo glupirati te sam se i sam okušao u nošenju stvari na glavi.

Prvo sam krenuo sa praznim lavorom, onda sam ga malo i otežao nekim stvarima, ali ne vrijedi. Uspio sam napraviti najviše tri do četiri koraka. I to je sve.

I dalje ne znam kako to uspijevaju

Potom sam od prijatelja Ruanđana dobio savjet da lavor napunim vodom i tako probam. Naravno, nisam pristao na neželjeno kupanje, pa su moji pokušaji tu i završili. A fascinacija ovdašnjim ljudima postala je još veća.

U međuvremenu sam saznao da ponekad naprave neku vrstu prstena od listova banane, promjera glave, pa prvo na glavu stave to, zatim i teret i to im onda pomaže da im ono što nose ne isklizne sa glave. Međutim, dobar dio njih to ne koristi, pogotovo kada je teži teret u pitanju.

Možda i ja jednoga dana naučim...

I dalje ne znam kako to uspijevaju. Valjda odgovor leži u kičmi ravnoj kao strijela, dobrom stavu pri hodanju i treningu od malih nogu.

Svaka njima čast! Ja ću svoju glavu poštedjeti takvih napora i akrobacija, ali ću se svaki puta diviti toj njihovoj vještini. Još jedna slika prave Afrike...