Utakmice se ovdje prate na sve moguće načine. Ovo je zemlja u kojoj se televizori još nisu odomaćili u velikoj mjeri, pa je i dalje glavni način praćenja – slušanje prijenosa na radiju. Tako tijekom vikenda često možete vidjeti ljude okupljene ispred kuća oko radio-aparata kako pomno slušaju prijenos, ili one koji hodaju ulicom slušajući prijenos na svojim mobilnim telefonima. A komentatori...

Iako je engleska liga u Ruandi kao domaća, u Kivumuu sve više mališana nosi i dresove hrvatske reprezentacije zahvaljujući donacijama koje nam stižu

Vikanje, deranje, egzaltacija, podsjećaju na one poznate južnoameričke. I to sve na jeziku koji zvuči čudno i kad govore tiho i polako, a pogotovo ovako...

Naravno, tijekom vikenda mjesta okupljanja su i kafići i restorani koji imaju televizore i gdje se gledaju prijenosi. I tada je navijanje, slobodno mogu reći, glasnije i bučnije nego kada se u Hrvatskoj navija za reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu. Ispred televizora se događa vrištanje, čupanje kose, skakanje, veselje, emocije se pokazuju bez ikakve zadrške.

Nedavno sam u jednom restoranu gledao utakmicu u kojoj je Liverpool deklasirao Arsenal. Bilo je puno golova, a navijači (očigledno većina fanova Liverpoola) su napravili takvu atmosferu kao da smo bili na stadionu!

U školama se na tjelesnom najčešće igra odbojka

Inače, daleko najpopularniji klub u Ruandi je Chelsea FC, i tu je, izgleda, marketing 'bluesa' napravio dobar posao. Na sve strane su slike i posteri Lamparda, Teryja, Ivanovića, Czecha, autobusi imaju zastavice Chelsea, naljepnice igrača, dok je dres 'plavaca' najtraženiji i najželjeniji komad odjeće u Ruandi.

Za Chelseajem slijedi neprikosnoveno na drugom mjestu Manchester United. I njihov grb i boje možete vidjeti na svakom mjestu, mladi nose šalove i kape sa znakom 'vraga', znaju sve igrače...

Poslije ova dva kluba, treće mjesto nekako ravnopravno dijele Liverpool i Arsenal. I to je to. Manchester City još nije 'stigao' u ovaj dio Afrike, dok ni drugi klubovi nemaju neku popularnost.

Uglavnom, engleska liga je ovdje 'kao domaća', voli se, prati, a fanovi su nekada i bučniji i vjerniji od onih u samoj Engleskoj. Raspitao sam se za igrače s naših prostora. Ovdje znaju za Modrića (još iz Totenhama), Vidića iz Uniteda, Ivanovića iz Chelsea, i to je uglavnom sve.

Mandžukić i Bayern mogu biti prvaci Europe još sto puta, ali dok se ne presele u Englesku, ovdje neće biti poznati.

I u slobodno vrijeme mladi najviše vole igrati nogomet, a najčešće koriste lopte napravljene od lišća drveta banane

Ni ostali sportovi Ruandi ne idu od ruke. Na posljednjim ljetnim olimpijskim igrama je sudjelovalo sedam sportaša iz Ruande (maratonci, biciklizam...). I čvrsto su se držali mota „važno je sudjelovati“, jer im je najveće dostignuće bilo to što su vidjeli London i možda upoznali nekog slavnog sportaša.

Nije tu Ruanda izuzetak. Cijela regija je slično neuspješna kada je sport u pitanju. Čak i znatno veće i mnogoljudnije zemlje, kao što su Uganda ili Tanzanija.

Iz istočne Afrike u sportskom smislu važna je jedino Kenija i njezini fantastični atletičari, dok je ostalo uglavnom i najčešće mrvicu iznad rekreacijskog nivoa.

Kad smo već kod rekreacije, slika je u Ruandi nešto pozitivnija u odnosu na profesionalni sport. U školama se jedan dio školskog dana (koji traje od 8 do 17 sati) obavezno posvećuje sportu. To su nešto kao satovi tjelesnog kod nas i tada se najčešće igra odbojka, koja je ovdje vrlo popularan sport, možda odmah poslije nogometa.

Zanimljivo je da su timovi mješoviti, pa zajedno u ekipi igraju i momci i djevojke, a rezultat nije u prvom planu. Najčešće ga nitko i ne broji, ovdje je važna zabava i igra, a ne rezultat.

Također, kada je rekreativni sport u pitanju, spomenut ću da sam puno puta vidio potpuno opremljene bicikliste (izgledaju kao oni sa Tour de France-a) kako špartaju ulicama Kigalija ili državnim cestama Ruande.

Naravno, i kada je rekreativni sport u pitanju, nogomet je glavni. A ona najljepša rekreacija je kada klinci zaigraju nogomet. I to je isto kao kod nas. Skupe se na nekoj livadi, naprave male golove i igra može početi!

Jedina razlika je ta što je ovdje lopta (kao što je kod nas prije nekoliko desetljeća bila 'krpenjača') napravljena od listova drveta banane i povezana konopcem. Nemaju ovdje djeca prave lopte. Osim u školama gdje su stigle donacije.

Ali, i takva lopta je lopta i dovoljna je da probudi strast za igrom i razveseli i nasmije djecu koja u toj igri uživaju. Lopta je možda drugačija, ali su djeca svugdje ista!

To bi u najkraćem bila slika sporta Ruande. Neću ovom prilikom o nedostatku sportske infrastrukture, sportskih stručnjaka i sportskih menadžera. U zemlji u kojoj se još uvijek gladuje, o tome je glupo i misliti. Ali, dok je onih koji kod kuće skupljaju lišće i prave lopte, i onih koji plaču kad Chelsea izgubi, dobra je Ruanda u sportu!