Nakon što sam opisao kako se ljudi odijevaju u Ruandi, oni na selu kao i oni u gradu, za kraj ovog dijela ostavio sam 'specijalne slučajeve'. A tu prvo u oči upadaju – odore. I tu ne mislim na policiju i vojsku, već, prije svega, na učenike i neke zaposlene.

U Ruandi svi školarci nose školske odore koje su, od škole do škole, različite. Uglavnom su bež ili plave boje

U Ruandi, zemlji djece, jednoj od najmlađih država po prosječnoj starosti stanovništva, svi školarci su u školskim odorama. Tako tijekom cijeloga dana (nastava uglavnom traje 'zapadnjački', od 8 do 17 sati) možete vidjeti grupe isto odjevene djece.

A odore su, od škole do škole, različite. Najčešće su to jednostavna bluza i suknja ili kratke hlače, često poprilično loše skrojeni, sa rasparenim gumbićima. Uglavnom su bež ili plave boje.

Čim na ulici vidite nekog tako odjevenog, znate da je školarac koji ide u školu ili iz nje. Mnoga djeca te uniforme nose i izvan škole, u nedostatku druge garderobe.

Ima i kreativnijih školskih uniformi, kao što su elegantne bijele košulje i duge suknje za djevojčice kakve nose učenici naše strukovne škole Centar Otac Vjeko u Kivumuu

Ima i kreativnijih školskih uniformi, kao primjerice zeleni kombinezoni za dječake ili elegantne bijele košulje i duge suknje za djevojčice. Tako su odjeveni učenici naše strukovne škole Centar Otac Vjeko u Kivumuu. Fra Ivica je posebnu pažnju posvetio tome, a i zanimljiva je priča, jer učenici završnih razreda krojačkog odjela, na kraju školovanja, kroje i šiju odore za buduće učenike koji se upisuju u školu.

Vidio sam čak da neke škole, kao dio obavezne odore,  imaju i podeblji šareni džemper (valjda kopija britanskih koledža). Stvarno je neobično vidjeti učenike kako popodne, nekad i na skoro trideset stupnjeva, u džemperima špartaju pješačkim stazama kući iz škole.

Nisu samo učenici uniformirani. Isto vrijedi i za učitelje!

Najčešća odora je plavi mantil sličan onome koji su nosili učitelji davno nekad u bivšoj Jugoslaviji, ali ima i bijelih mantila u nekim školama, pa na trenutak nisam bio siguran jesam li došao u školu ili bolnicu, odnosno kakva je to škola s toliko 'školskih doktora'.

U nekim je školama dio odore i podeblji džemper, što je stvarno neobično, jer u Ruandi se temperature kreću oko 30 stupnjeva

Na neki način uniformirani su i taksisti (moto taksisti), koji svi redom, vjerojatno i zbog sigurnosti, nose fluorescentne prsluke brendirane logom najvećeg zastupnika mobilne telefonije u Ruandi.

Također, kada vidite narančasto uniformirane ljude kako čiste i sređuju po gradu, znate da su to zatvorenici na društveno-korisnom radu. Svoje odore, naravno, imaju i prodavači, konobari, čuvari, portiri...

Reklo bi se da su ovdje odore u modi. Blago mladićima ako i kod njih u Ruandi vrijedi ona stara 'narodna' da se djevojkama sviđaju uniforme...

Nisu samo učenici uniformirani. Isto vrijedi i za učitelje kojima je odora uvijek različite boje od učeničke

Drugi 'specijalni slučaj' svakako je – zimska jakna. I to je fenomen koji još nisam uspio odgonetnuti. Naime, u zemlji vječnoga proljeća, u kojoj temperatura gotovo nikada ne pada ispod petnaest stupnjeva noću, a dnevna je oko 25 do 30 stupnjeva svakoga dana u godini, malo-malo pa naletite na nekoga u debeloj, zimskoj pernatoj jakni na koju su vlasnici i 'nositelji' vrlo ponosni.

Obično ih zakopčaju do grla, isprse se, podignu glavu i tako hodaju selom ili gradom. Svojim stavom kao da vrište: „Pogledaj što imam!“.

Eto još jedne očigledne kulturološke razlike. Ono što bi kod nas bilo za ludnicu, ovdje je izgleda poželjno. Sad, koliko je vruće ispod te jakne...

Treći 'specijalni slučaj' odijevanja uzrokovan je nogometom. Naime, u Ruandi je u posljednje vrijeme vrlo popularno englesko nogometno prvenstvo, te jako puno mladih ima nekog svog favorita u Premier league, najčešće je to Chelsea, slijedi Manchester United, a nešto svojih fanova ima i Arsenal. A to je nalakše zaključiti po garderobi, budući da mnogi žele imati na sebi neko obilježje omiljenog im nogometnog kluba.

Navijačica Manchester Uniteda nosi šal i po vrućinama

Uglavnom su to dresovi, naravno najčešće potpuno falš kineske kopije, ali vidite ponekad i poneki originalni dres. A posebna priča su šalovi i kape. Naime, to su debeli zimski šalovi i kape sa logom kluba, vjerojatno napravljeni za fanove u Sibiru ili na Grenlandu, koji su nekim putem završili u Africi. Ali, mladi za to ovdje ne mare.

Itekako će se na spomenutih tridesetak stupnjeva zamotati šalom i navući vunenu kapu na glavu, samo ako na njoj stoji ime londonskih 'bluesa' ili ManUtd-a.

U šali bih mogao reći da su to pravi fanovi, koji žrtvuju svoju dobrobit. Ipak, to je ovdje iznuđeno rješenje, jer bolji navijački rekvizit nemaju.

Za kraj, četvrti 'specijalni slučaj' – garderoba koju nose često siromašna djeca, a koja su dio nekakve humanitarne pomoći, ili akt milosrđa nekog pojedinca sa zapada. Ali, o tome neću pisati. Ljudi u Ruandi su preponosni da bi ih to određivalo.

Meni je puno zanimljiviji trud koji ulažu da bi izgledali čisto, pristojno i lijepo, čak i u gotovo nemogućoj materijalnoj situaciji u kojoj se nalaze.