Kada je u pitanju jezik kojim se govori, treba reći da je Ruanda vrlo specifična i gotovo izuzetak u Africi, pogotovo u podsaharskoj Africi.

Naime, dok je u većini država situacija takva da svako pleme ima svoj lokalni jezik, a da se međusobno sporazumijevaju na nekom od svjetskih jezika koji je službeni (engleski, francuski ili portugalski), u Ruandi postoji autentični ruandski jezik. Taj jezik se zove kinyarwanda, službeni je jezik Ruande i njime govore sva tri plemena koja žive u ovoj zemlji (Hutu, Tutsi i Twa), tako da svi Ruanđani govore jednim jezikom i na njemu se sporazumijevaju.

Velika većina stanovnika govori samo kinyarwandu, pa se morate sporazumijevati rukama. Na tržnici broj pokazanih prstiju govori cijenu u stotinama ruandskih franaka

Osim kinyarwande, u Ruandi je službeni jezik još i engleski, koji je (stvar politike) 'izgurao' donedavni drugi službeni jezik – francuski, koji se koristio kao ostavština belgijskih kolonista.

Ruanđani ne mare baš puno za to i govore isključivo svojim lokalnim jezikom. To je jedna od autentičnih i lijepih stvari Ruande, odnosno bogatstvo kojim se može pohvaliti vrlo malo afričkih zemalja.

Međutim, ta činjenica može predstavljati i problem kada ste stranac u Ruandi. Naime, ogromna većina stanovnika govori samo kinyarwandu i – ništa više. Zbog toga problemi nastaju na gotovo svim mjestima – na tržnici, u trgovini, restoranu, razgovoru sa taksistima, u sudaru sa administracijom.

I onda, kako se snaći u zemlji u kojoj ste okruženi onima koje ne razumijete i koji vas ne razumiju?

Stariji ljudi znaju pokoju riječ ili frazu na francuskom jeziku, makar da vam požele dobro jutro ili dobar dan

Naravno, uvijek su tu ruke (a i noge), kao 'prva pomoć'. Lamatate rukama, pokazujete, nekad zatražite i papir i olovku da napišete (ili nacrtate) šta vam treba. Tako na tržnici broj pokazanih prstiju govori cijenu u stotinama ruandskih franaka, kupovina cigareta uključuje pokazivanje klasičnog pušačkog pokreta sa dva prsta, dok je kupovina upaljača jedino moguća ako imate stari, istrošeni upaljač da ga pokažete kad hoćete kupiti novi. I ispričaš se tako, ti na kombinaciji hrvatskog, engleskog i što ti padne na pamet, a oni na svom jeziku. Ali, na kraju obično upali!

Što se tiče stranih jezika, govori ih vrlo malo ljudi. Upadljivo je da stariji ljudi znaju pokoju riječ ili frazu na francuskom jeziku, makar da vam požele dobro jutro ili dobar dan, ili da pitaju kako ste, uglavnom ne više od toga. A engleski... Engleski jezik sada se uči u školama i državni plan je da što više ljudi dobro govori engleski jezik. Ali, svaki plan traži vremena...

Zato ćete danas ljude koji dobro (ili makar solidno) govore engleski naći prije svega u glavnom gradu Kigaliju, a manje u drugim mjestima. To su uglavnom mlađi i školovaniji ljudi, kojima je znanje jezika pomaže kod zaposlenja i eventualnog napredovanja. Tako u boljim supermarketima, hotelima i restoranima u Kigaliju zaposleni govore engleski i tu nećete imati problema.

Engleski jezik u osnovnim je školama obavezan, pa će vas mališani često dočekati riječima - „Good morning“ (čak i navečer) ili „What is your name?“

Također i na autobusnoj stanici moći ćete kupiti kartu bez mnogo muke, zaposleni u poslovnicama zastupnika mobilne telefonije znaju engleski, administrativci u zračnoj luci također. Ali, popis se tu uglavnom završava.

U osnovnim školama engleski je jezik obavezan. Međutim, to učenje ide sporo i teško, djeca ovdje nemaju priliku slušati engleski na televiziji ili slušanjem glazbe (jer dobar dio stanovništva nema ni struju, a kamoli TV ili radio). A ni učitelji koji prenose znanje nisu baš najobučeniji...

Zato, kada sretnete djecu na cesti, oni hrabriji vam priđu, požele obično „Good morning“ (čak i navečer), postave pitanje „What is your name?“, na isto pitanje spremno odgovaraju sa „My name is...“. I to je sve. Ako pitate bilo šta drugo, odmah razgovor nastave na svom jeziku.

E, sad, kako premostiti jezičnu barijeru u Ruandi? Pošto taj engleski očito neće uskoro, palo mi je na pamet da bi možda bilo dobro i korisno naučiti nešto od kinyarwande, jezika kojim sam sada okružen. I pokušao sam.

Učim uz one Ruanđane koji govore i engleski, nabavio sam i neki njemački priručnik za učenje kinyarwande, ali...

Pokušavam učiti kinyarwandu, trudit ću se i dalje, ali mi se sve više čini da je to nemoguća misija

Jezik je, iz naše perspektive, potpuno neobičan i čudan! Riječi se čudno pišu, još čudnije izgovaraju... Tako, primjerice, glavni grad Kigali, koji se piše upravo tako, oni izgovaraju nešto kao Ćigari...

Trudio sam se, trudit ću se i dalje, ali mi se sve više čini da je to nemoguća misija. Uglavnom, za sada sam naučio brojati do deset, te nekoliko fraza čisto da mogu ljude na ulici ljubazno pozdraviti, pitati ih kako su, ili im se zahvaliti.

Zato za kraj – murakoze cyane (puno hvala) što čitate Dnevni Kivumu i murabeho (doviđenja) do sutra!