Kada je u pitanju meso, odmah treba reći da ga većina stanovnika ovdje uopće ne jede, jer im je skupo i potpuno nedostupno. Dakle, nažalost, većina stanovnika Ruande prinuđena je da budu vegetarijanci.

U Ruandi se najčešće jede kozje meso koje je tvrdo i žilavo što dokazuje da se radi o životinjama uzgajanim na tradicionalan način

Ipak, od onog mesa koje se jede u Ruandi najčešća je kozletina, zatim govedina i piletina, nešto manje svinjetina, a janjetine gotovo da i nema. Inače, meso ima dosta drukčiji okus nego u Evropi, upadljivo je tvrđe i žilavije, što je samo dokaz da se radi o životinjama uzgajanim na tradicionalan način, bez masovne proizvodnje, koncentrata, stočne hrane iz industrijskih vreća...

Dakle, uz nabrojano u prošlom tekstu i ovo malo mesa, to je, u najkraćem, hrana Ruande.

Za većinu obitelji se to svede na neki izvor ugljikohidrata koji će ih učiniti sitim, povrće i voće. A proteini? Eh...

Najčešći fast food Ruande su brochette, ražnjići od kozjeg ili goveđeg mesa...

Što se tiče hrane 'izvan kuće', odnosno u restoranima, najčešći fast food (ali ne i junk food) Ruande su brochette. Kao što sam ranije spomenuo, to su, u stvari, naši ražnjići napravljeni od nekoliko kockica kozjeg ili goveđeg mesa nanizanih na štapić i ispečenih na grilu. U ponudi ih imaju gotovo svi restorani, od onih najneuglednijih do najboljih. I mogu reći da su vrlo ukusni i da su svjetlosnu godinu ispred junk fooda koji se kroz hamburgere ili pizzu s ulice nudi u 'suvremenoj civilizaciji'.

I cijena brochetta je relativno povoljna, pa jedan štapić košta oko četiri kune, a sa dva štapića, odnosno za osam kuna, možete se najesti. Ukusno i dobro, a nije skupo.

...koje možete kupiti od uličnih prodavača uz cestu, kao i u najboljim restoranima

Naravno, u većim gradovima ima i dobrih restorana, kako lokalne kuhinje tako i internacionalnih. Tako u Kigaliju možete naći i sjajne etiopske, talijanske, kineske ili indijske restorane, a čak ima i onih (prije svega u boljim hotelima) koji su angažirali i poznate kuhare iz Europe.

Za ogromnu većinu lokalnog stanovništva takvi su restorani  san i u njima uglavnom možete vidjeti samo bijelce kao goste.

Inače, hrana u nekim od tih restorana doista je vrlo dobra, a cijene se kreću uglavnom od pet do deset eura za glavna jela. Vrh ekstravagantnosti ponude u gastronomiji Ruande predstavljaju jela koja se vrlo teško nalaze i u Europi, pa tako u nekim restoranima (recimo u restoranu hotela Ibis u Butareu) možete na meniju naći i žablje krake ili puževe.

U većim gradovima ima i dobrih restorana u kojima je hrana doista vrlo dobra

I za kraj sam ostavio glavnu poslasticu ruandske kuhinje, barem kada su oni koji vole ljuto u pitanju. Zove se pili-pili, a zapravo se radi o sitno narezanim, ekstremno ljutim papričicama u ulju. To je u Ruandi poseban dodatak jelima, pravi se u kućnoj varijanti, veoma je ljut. Oni koji vole začinjenu i ljutu hranu, to nikako ne trebaju propustiti.

Sve u svemu, gastronomija Ruande ne može se nazvati posebno zanimljivom, u usporedbi sa nekim većim zemljama i narodima. Ipak, ima tu i vrlo zanimljivih i ukusnih jela, kao i fantastičnog voća i povrća.

Za one koji vole ljuto, glavna poslastica ruandske kuhinje su ekstremno ljute papričice pili-pili

Nažalost, izbor hrane u Ruandi i dalje diktira ekonomska situacija, odnosno ogromno siromaštvo koje čini da je glavna hrana ona koja će vas makar na neko vrijeme učiniti sitim, a ne ona u kojoj ćete uživati.

U nastavku slijedi tekst o pićima u Ruandi.