Zašto se jedan od glavnih prijevoznika u jednoj istočnoafričkoj državi zove po južnoameričkoj velikoj mački? I zašto se drugi veliki prijevoznik zove po internet gigantu u zemlji u kojoj se korištenje interneta mjeri „na prste jedne ruke“?

Dakle, u zemlji u kojoj žive lavovi, leopardi i gepardi, jedan od glavnih autobusnih prijevoznika zove se – Jaguar! Poznat je po međunarodnoj liniji Kigali-Kampala (Kampala je glavni grad susjedne Ugande). Drugi, jednako tako veliki prijevoznik je – Yahoo. On vozi od Kigalija do Bujumbure, glavnog grada susjednog Burundija. U zemlji u kojoj se internet koristi manje nego ukrajinski televizori u Hrvatskoj. Nađite vi logiku, ja nisam uspio...

Autobusna stanica u Kigaliju prava je košnica

Uglavnom, spomenuti Jaguar ponosno prevozi putnike krstareći po beskrajnim brdima Ruande (spomenuh li da Ruanđani svoju državu zovu „Land of thousand hills“ – Zemlja tisuću brda?).

A, ja krećem na put, put od pedesetak kilometara i toliko, pa na kub, dojmova, između dva najveća grada, Kigalija, i vicešampiona po veličini Gitarame..

Polazna točka avanture je autobusna stanica u Kigaliju. A ta autobusna stanica.. Najbliža usporedba je košnica. Samo, u košnici se zna tko što radi, a ovdje.. U najkraćem, „milijun“ autobusa i nazovi autobusa, i „milijarda“ naizgled unezvjerenih ljudi. Bez perona, istaknutog reda vožnje, naizgled bez ikakvog reda..

Autobusna stanica Nyabugogo u Kigaliju

Onda dolazim na improvizirani šalter, pa slijedi uzvik (ili urlik, ako mora) 'Gitarama', i dobijam rukom ispisanu kartu za „prvi sljedeći autobus, koji kreće za pet minuta“.

Tada kreće avantura zvana - Nađi svoj autobus!

Tumaram među raznim jaguarima i yahooima, tražim, pitam, gledam.. Usput me spopadaju prodavači novina, remena, novčanika, koječega..

I, na kraju nađem svog Jaguara. Klimanje glavom vozača i konduktera kao potvrda da sam na pravom mjestu i eto me, samo što nisam krenuo. A unutra..

A košnica bude i u autobusima

Autobus je sličan onim našim od prije nekoliko desetaka godina. Sjedišta su korektno udobna, čistoća je isto tako korektna, klima postoji ako zaspiš tijekom vožnje, pa je sanjaš. Ali, tko je uopće očekivao klimu, pa u srcu Afrike smo..

Jedina razlika u odnosu na naše autobuse iz prethodne generacije je što postoje tri reda sjedišta, baš kao u avionu. Naravno, tu se završava svaka sličnost sa avionom.. Uglavnom, sve u svemu, ambijent je prihvaljiv, uvjeti očekivani (da pomirljivo kažem korektni), i krećemo za Gitaramu.

Put od Kigalija do Gitarame traje kratko, nešto manje od sata, blizu je. Još brže prođe ako gledaš kroz prozor i dozvoliš sebi uživati u predivnoj, čarobnoj prirodi pored puta, u nestvarno zelenim pejzažima, poljima, plantažama kave i ananasa..

Jedan od glavnih prijevoznika u jednoj istočnoafričkoj državi zove po južnoameričkoj velikoj mački

Naravno, s vremena na vrijeme, pažnju mi odvraćaju moji suputnici. Bilo djeca koja plaču u naručju majki, oni koji glasno pričaju, ili čovjek koji sjedi pored mene, jede pečeni kukuruz i uredno nudi da sa mnom podijeli isti, s vremena na vrijeme...

Prođe i tih sat, ili skoro sat vremena i evo me u Gitarami! Uz osmijeh se opraštam s mojim susjedom, ljubiteljem kukuruza, napuštam utrobu Jaguara (nije bilo tako strašno, naprotiv), i nađoh se u drugom najvećem gradu Ruande, sveučilišnom gradu, središtu biskupije i sa iznenađujućim kulturološkim šokom...

O Gitarami ćete tek čitati...