„Say your prayers litle one...“ (Pomoli se, mali).

Prvi stih jedne od pjesama jednog od mojih omiljenih bendova. I, u najkraćem, to je bila poruka meni bliskih ljudi, koji su me ispratili u Afriku. Naravno, razumio sam. Neznanje stvara predrasude, predrasude stvaraju strah, a ako je u pitanju netko blizak, ti se strahovi moraju naglas izreći...

Čitaj, razmišljaj, doniraj ako možeš – zbog njih!

O Africi, pogotovo onoj podsaharskoj (praktično, ili zlobno, nazvanoj 'crna Afrika') ljudi malo znaju. O Ruandi još manje. Informacije kojima ljudi uglavnom raspolažu svode se na onih par ustaljenih fraza: egzotične životinje, pretoplo vrijeme, opasnost, siromaštvo, AIDS, malarija, ratovi.

I, uz takvo „znanje“, tko može poželjeti da si nekog bliskog zamisli u tom okruženju?! Pogotovo kada čuju da ideš na godinu dana, ili duže, sa dva cilja: da pomogneš nesretnim ljudima u Africi, a da, istodobno, upoznaš naše ljude s tim dijelom svijeta.

Onda je prva reakcija: „Ma daj, za...avaš me“, sljedeća je: „Dobro, zanimljiva je ideja, ali ipak ti nećeš otići“. Zatim obavezno slijedi: „Ti si stvarno lud!“

E, a kad se ljudi naviknu, onda obično pitaju: „Dobro, ako si tako odlučio, kako ti mogu pomoći?“ I tek onda počne smislen razgovor...

Daj da se svi uključimo. Da ovo postane naša zajednička priča

Naravno, prvo predložim da naprave isto: „Nađi vremena, uzmi godišnji, neplaćeno.. Dođi i ti! Na mjesec dana, dva, tri, šest, ili duže, koliko god. Sigurno imaš neko znanje, vještinu, sposobnost, koja bi tamo mogla biti korisna, i koja bi pomogla stotinama djece“.

I onda nastavim: „Ako ipak nikako ne možeš, nađi neku kunu, euro, sačuvaj ih i doniraj za tu djecu. Ne mora to biti veliki novac. I pet kuna je jako puno! I već ćeš i tako puno pomoći onima kojima je to stvarno potrebno“.

I, na kraju: „Ako ne možeš ni to, onda čitaj Dnevni Kivumu. Pokaži ga i prijateljima. Nađi svakoga dana po nekoliko minuta, opusti se, na trenutak zaboravi na svakodnevicu, svoje probleme i pročitaj jednu pravu afričku priču. Saznat ćeš nešto novo o jednom svijetu koji ne poznaješ“.

Ipak, bliski se ne uvjeravaju baš tako lako. I skeptični su.

„Hoćeš li biti dobro, hoćeš li se vratiti živ i zdrav?“

Pa, naravno da hoću! Zemlja je lijepa, lokalno stanovništvo susretljivo i nasmijano, ljudi sa kojima radim na projektu su veličine, intelektualne i moralne, oni koji žele pomoći drugima.

I, kada vide da sam odlučan, onda i oni najbliži počnu pomalo biti i zavidni.
„Blago tebi, volio bih i ja da mogu biti odlučan isto tako kao ti..“

Ma, možeš! Svatko može. Samo se odluči. I bit ćeš dobrodošao i itekako koristan.

Ne moraš ni biti u Africi. Čitaj, razmišljaj, doniraj ako možeš, ispričaj svojim prijateljima ovu priču. Daj da se svi uključimo. Da ovo postane naša zajednička priča.

Tu zahvalnost, i taj topli osmijeh, nikada nećete zaboraviti!

Imamo jedno selo i imamo puno djece, kojima je potrebno toliko toga. Daj da toj djeci, koja su lijepa, pametna i nasmijana omogućimo barem trunku onoga o čemu sanjaju. I to onoga čega mi toliko imamo i što nesvjesno razbacujemo.

Daj da im omogućimo jedan pristojan obrok dnevno, jednu majicu ili papuče, jednu igračku. Tu zahvalnost, i taj topli osmijeh, nikada nećete zaboraviti!

Ja sam zato u Africi. I zato vam pišem.

I, da se vratim na početak. Jesam li se pomolio kad sam krenuo u ovu avanturu? Jesam, naravno. Ali, ne zato da se vratim živ i zdrav. Za to nema brige.

Pomolio sam se za dobar internet i za dobar foto aparat, da bih vam se mogao svakodnevno javljati, riječima i slikom. Da znate što se to događa u ovom dijelu svijeta i da vas upoznam sa Afrikom, onakvom kakva je zaista. I, ako smo svi tu, na istom zadatku, onda će to zaista biti, kako onaj moj bend kaže, Unforgiven...