Evo još jednog nastavka! Do sada sam vam pokušao objasniti što je Ruanda, gdje se nalazi i kako je nastala. Ovaj tekst, kao i nekoliko sljedećih, bit će posvećen tome kakva je Ruanda.

Dakle, moj prvi dojam, nakon prvog dolaska u Ruandu i povratka u Europu, bio je, u najkraćem: zemlja kontrasta. Na svakom koraku! Poslije sam razmišljao kako me Ruanda podsjeća na neku nesretnu princezu. Pepeljugu možda. Prelijepa, a tužna. Čista i uredna, a siromašna i gladna. Nasmijana i vesela, a nesretna. Smještena između „velikih sestara'“ (Tanzanija, DR Kongo, Uganda), a nije miljenica.

Stanovnik Ruande koji uspije naći angažman kao fizički radnik, za dvanaest sati rada zaradi oko jedan dolar

Odakle početi...

Možda od ekonomije. Ruanda je siromašna zemlja. U materijalnom smislu. Prema veličini BDP-a (po glavi stanovnika) je na 163. mjestu od 180 rangiranih zemalja i to sa godišnjim prihodom po glavi stanovnika od 1.354 dolara.

Primjera radi, Hrvatska je na istoj listi smještena na 50. mjesto, sa godišnjim prihodom od 20.354 dolara po glavi stanovnika (izvor: World Bank, 2005-2012).

Jednostavnije rečeno, prosječni stanovnik Hrvatske je više od petnaest puta (!) bogatiji od stanovnika Ruande. To su suhoparni podaci.

No, oni su sretni, jer imaju barem neku priliku raditi

Ono što je život je sljedeće: stanovnik Ruande koji uspije naći angažman kao fizički radnik, za dvanaest sati rada zaradi oko jedan dolar. Jedan jedini dolar! Da, dobro ste pročitali. Oko šest kuna za dvanaest sati teškoga rada! I, je li taj radnik očajan zbog takve situacije, ljut, uvrijeđen, ponižen? Nije. On je sretan, jer zaradi barem nešto. Većina ne zaradi ni toliko, jer nemaju gdje.

Ipak, činjenica je da i takva materijalna situacija ima svoju vedriju stranu. Naime, Ruanda ima posljednjih godina rast BDP-a  i do pet posto godišnje, što mi u Hrvatskoj takav rast možemo samo sanjati. Međutim, takav rast nije neuobičajen kada se u obzir uzme činjenica da je sredinom devedesetih ekonomija Ruande bila praktički na nuli.

Većina stanovništa bavi se poljoprivredom

Oporavak i dalje traje, spor je i mučan, ali je Ruanda na spomenutoj listi dostigla i prestigla veće i sirovinama mnogo bogatije susjede: Tanzaniju i Ugandu. Ukratko, situacija je grozna, ali, ide kao malo nabolje. Ali, to su brojke. Pitanje je koliko to osjete stanovnici..

Velika većina stanovništva bavi se poljoprivredom. Međutim, ako ste zamislili slavonsku poljoprivredu, beskrajna polja po kojima zuje traktori, kombajni, razni drugi strojevi, gadno ste se prevarili. Ovdje se bavljenje poljoprivredom svodi na malo polje uz kuću, više kao mali vrt, koji vlasnici obrađuju „od jutra do sutra“. I od koje žive. Naravno, zaboravite na traktore, plugove, bilo kakve strojeve. Motika, lopata, srp, i ovdje omiljena mačeta (poznata i po dobru i po zlu, o čemu će biti riječi) glavni su i jedini strojevi.

Ako u svojim vrtovima imaju nešto viška, to prodaju na lokalnoj tržnici, odnosno velikom vašaru na livadi

Ljudi si posade malo slatkog krumpira, malo kukuruza, kasave (manjoke), paprika.. Rade oko toga cijele godine i od toga prehranjuju obitelj. Ni manje od toga, ali ni trunku više.

A novac nije problem, jer novaca nema. Nikakvih! Eventualno, ako netko ima koju papriku viška, ili možda stručak banana ili pokoji ananas. To onda donesu na lokalnu tržnicu, odnosno veliki „vašar“ na livadi i pokušaju prodati, zaraditi poneki franak za koji će onda kupiti kineske gumene papuče za djecu. I to je to.

Na taj način živi većina stanovnika Ruande. Naravno, ima i onih sretnijih. Onih koji rade. Najčešće je to neki administrativni posao u lokalnoj ili državnoj administraciji, ili u nekoj uslužnoj djelatnosti. Oni žive malo bolje, imaju plaću na koju mogu računati, a tako i priliku da si kupe i poneki komad garderobe, možda malo mesa da kod kuće naprave neki bolji ručak ponekad...

I ja sam na vašaru kupio svježi ananas

Ima i onih najsretnijih. Oni su uglavnom u glavnom gradu Kigaliju. Oni su dobro obrazovani, rade plaćeniji posao, mogu si omogućiti, za afričke prilike, luksuzan život, što podrazumjeva i stan, i automobil, a poneki i vikendicu na jezeru. Naravno, treba li reći da su, u pravilu, visoki državni službenici... Podsjeća vas na našu situaciju? I mene, vjerujte!

Samo, princip je sličan, a „izvedba“ potpuno drugačija. Naime, Ruanda je za koju stepenicu, ipak, niže. Tako se ruandski dobrostojeći stanovnici mogu izjednačiti sa našim prosječnima, ovdašnji prosječni su kod nas gotovo socijalni slučajevi, a ovdašnji siromašni... Tog kod nas, na sreću, nema.

Ovdašnji siromašni, vjerovali ili ne, imaju jedan obrok u tri dana! Da, dobro ste pročitali. Jedan obrok u tri dana! Obrok koji uključuje kuhani krumpir, ili malo riže. I ništa više! I takvih je ogromna većina.. A upravo oni su razlog zašto je nastao Dnevni Kivumu. Doći ćemo i do njih. Budite strpljivi. I čitajte nas i dalje.