Evo i trećeg dnevničkog zapisa. Nastavljamo tamo gdje smo stali. U prošlom broju smo vam pisali o tome gdje je i što je Ruanda, sada kratko o tome - kako je nastala Ruanda.

I, moramo se za trenutak vratiti u kolonijalno doba. Odnosno u ono doba kada su bogati i pohlepni Europljani valjda shvatili da se u Južnoj Americi više nema što oteti, da je Azija već podijeljena, pa su se zaputili „donijeti civilizaciju“ najstarijem i najljepšem dijelu planete.

U Ruandi živi i pleme Twa (Pigmeji), no njih je manje od jedan posto i broj im iz godine u godinu opada

Modernim rječnikom rečeno, poslali su „mirovne snage“ i „krizni menadžment“ da „pomognu“ lokalnom stanovništvu „izgraditi demokraciju“. Eto kako se termini mijenjaju, a suština ostaje ista, sve do danas..

A prije europskih „spasitelja“, u današnjoj Ruandi tijekom 17. i 18. vijeka ljudi su živjeli organizirani prvo u plemena, a zatim u kraljevstva, koja su okupljala više plemena.

Dva glavna naroda koja su tada živjela, a koja i danas žive u Ruandi su Hutu i Tutsi. Uz njih, tu je i narod Twa (Pigmeji), koji su tu naseljeni još od srednjeg vijeka, ali čiji broj već stoljećima konstantno opada, te ih je danas svega jedan posto u Ruandi.

I, onda, stigli su kolonizatori...

Elem, kada je krenula kolonizacija Afrike, bilo je, naravno, „svakom gazdi prema zasluzi“, što znači da su oni najmoćniji i najbogatiji „prvi birali“. Tako su u to vrijeme najmoćniji, Britanci i Francuzi, za sebe prigrabili one najljepše i najpristupačnije teritorije, uz oba oceana. A kad je trebalo zasukati rukave (odnosno nogavice) i zagaziti dalje od čarobnih obala, u savanu, prašumu i glib unutrašnjosti kontinenta (podsjetimo da je Ruanda više od 1000 kilometara daleko od oba oceana), onda su to prepustili „manjoj braći“, u ovom slučaju Nijemcima i Belgijcima.

Tako je današnja Ruanda, zajedno sa današnjim Burundijem i Tanzanijom (poslije predanom Englezima), zapala Nijemcima, dok je susjedni DR Kongo postao „obaveza“ Belgijanaca.

I od 1884. godine nastade Njemačka istočna Afrika, kao dio njemačke države. Nijemci su „pomagali“ do Prvog svjetskog rata, kada je palicu od njih preuzela Belgija. I po starom dobrom običaju – „gdje ja stadoh, ti produži“, Belgijci su zaveli svoju kolonijalnu upravu, još direktniju i čvršću, te nastavili eksploatirati sve ono što se moglo iskoristiti. I to je potrajalo do šezdesetih godina..

I uzimali su i odnosili i Nijemci i Belgijci iz Ruande. I kavu i čajeve i divlje životinje... Ali, tamošnjem narodu uzeli su i ono najvrjednije. Onaj krhki mir, međusobno poštovanje i uvažavanje, što su narodi imali među sobom.

I danas je u Ruandi najpopularniji ples Intore

Naime, prvo su Nijemci promovirali prevlast, autoritet jednog naroda nad drugim (Tutsija nad Hutuima), a Belgijci su to nastavili u punoj mjeri, govoreći o dva naroda koji su stoljećima živjeli zajedno, čak kao o dvije različite rase. Belgijci su išli toliko daleko da su tridesetih godina prošloga stoljeća izdavali identifikacijske iskaznice obilježavajući svakog stanovnika kao pripadnika jednog ili drugog naroda. Poznata priča? Znamo koliko je Europu, i cijeli svijet, koštala ideja o nadmoći nacija i obilježavanje ljudi u Drugom svjetskom ratu..

Elem, kada su Europljani konačno napustili te prostore, a Ruanda proglasila punu nezavisnost (1.srpnja 1962.), bilo je nadanja da će s njima otići i međusobna podijeljenost i netrpeljivost već pokradenih naroda, koji su prethodno tisućama godina živjeli zajedno. Nažalost, to se nije desilo...

Naprotiv, podjele i problemi su se nastavili svih sljedećih godina, da bi kulminirali devedesetih godina prošloga stoljeća.

Danas je Ruanda nezavisna država, parlamentarna republika, kojom upravljaju stanovnici Ruande, nema više kolonizatora. Bar ne onih sa puškom. Naravno, onih modernih, u odijelima, sa titulama vlasnika firmi, direktora, menadžera, konzultanata ima koliko hoćeš. Sudbina nas siromašnih..

Otišli su Nijemci i Belgijci, ali je naslijeđe, naravno, ostalo. Ono se, prije svega, ogleda u činjenici da je francuski jezik jedan od službenih, zatim da se pravni sistem bazira na njemačkom i belgijskom pravu.. Pa sve do onih svakodnevnih stvari – da se valuta zove franak (Ruandanski franak), da je Bruxelles jedna od rijetkih izvanafričkih destinacija sa direktnom avionskom vezom sa Ruandom..

Eto, toliko ukratko o povijesti Ruande. A ona je burna, otprilike onoliko koliko i u svim afričkim zemljama, ni manje, ni više. O nekim detaljima iz novije povijesti Ruande, pogotovo o onim iz posljednjih godina dvadesetog stoljeća, pisat ću podrobnije u nekom od sljedećih brojeva. Čitajte nas i dalje..