20 je godina prošlo od kako je naš brat, fra Vjeko Ćurić, ubijen u ruandskom glavnom gradu Kigaliju. Bilo je to 31. siječnja 1998. godine. Iako je prošlo toliko godina, mnogi Ruanđani, zajedno s nama, i dalje se sjećaju njegove veličine, njegove žrtve i njegova života proživljenog u služenju drugima.

Fra Vjeko je svoje vrijeme, sposobnosti, svoj život posvetio onima kojima je pomoć bila potrebna. Čak i u vrijeme strašnog ruandskog rata nije napustio svoje župljane. Cijelo vrijeme proveo je u Kivumuu gdje je od sigurne smrti spasio tisuće i tisuće muškaraca, žena i djece.

Svoj je život nesebično posvetio služenju drugima, a onda su ga, u teškom razdoblju ruandskog poraća, ubili oni koje je najviše volio – njegovi Ruanđani. Ubijen je u 41. godini života ispred crkve sv. Obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven.

Kad je fra Vjeko Ćurić došao u Kivumu, "naoružan" idealima Franje Asiškog, župljani ovoga sela vjerojatno nikada neće zaboraviti da su, prvi i posljednji put u životu, došli u situaciju da njihovim potrebama služi – bijelac! Išao je tako fra Vjeko bos te u pohabanom i prašnjavom habitu po selu, na ramenu je nosio motiku i doslovno ljudima okopavao vrtove. Nije mu bilo teško spavati ni pod vedrim nebom. Nije se htio koristiti ni autom ni drugim vrijednostima koje su mu bile na dohvat ruke, želio je biti "jedan od njih". S njim, rame uz rame, istu ideju je u praksi provodio budući general franjevačkog reda, fra Giacomo Bini. Trajalo je to nekoliko mjeseci, sve dok nisu shvatili da se ta jednakost može postići na drugačiji način, koji je puno teži, ali dugoročno isplativiji. Fra Vjeko je od Kivumua odlučio napraviti moderno selo u kojem će mještanima sve biti nadohvat ruke i koje će se morati napuštati tek u iznimnim situacijama nekih velikih potreba.

Naravno, nije fra Vjeko pritom zaboravio na pastoralni rad. Štoviše, upravo je izgradnjom samostana, neposredno po dolasku, označio početak preporoda sela koje će u mnogim stvarima postati uzor u cijeloj Ruandi. Tamo su se odmah uselila petorica fratara, a izgradnjom novicijata za Ruandu i Burundi, uz sami samostan, jasno se svima poručilo da Kivumu postaje ozbiljna franjevačka zadaća u kojoj će se ispisati stranice i stranice lijepih vijesti.

Započeo je i relativno brzo izgradio prekrasnu crkvu koja dominira cijelim krajem. Crkva je postala simbol razvoja, stoga ne čudi što je fra Vjeko svoj vječni počinak našao upravo pored oltara.

Pored crkve niknuo je preko noći cijeli jedan kompleks u kojem su bili župni uredi, katekumenat, velika sala, učionice za opismenjivanje... Uz crkvu, s druge strane ceste, izgrađen je samostan časnih sestara s novicijatom, a potom dispanzer, koji je, premda bazičan, za mještane izgledao kao najsuvremenija bolnica. Doduše, s obzirom na 60 kreveta, koliko je bilo na raspolaganju za najteže slučajeve, kao i na poseban odjel za rodilje, dispanzer se doslovno mogao i promatrati kao lokalna klinika!

Po uzoru na viđeno na krajnjem istoku zemlju, uz granicu s Ugandom, fra Vjeko je sva okolna brda pretvorio u plodne terase, a zahvaljujući takvom pristupu obrađivanju zemlje, Kivumu nije trpio štetu zbog odrona i bujica. Štoviše, upravo su terase koje je on obradio za svoje mještane postale mamac donatorima poput Vlade Belgije, koja je uložila veliki novac kako bi se cijela Ruanda počela tako obrađivati.

O fra Vjekinoj ulozi u ruandskom genocidu i poraću suvišno je govoriti, poglavito pored naziva kojim su ga oslovili ovdašnji zaštitari ljudskih prava – Afrički Oscar Schindler! Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar od zadaće spašavanja koje je postalo njegova ratna misija.

Uvjeren sam da bi fra Vjeko, da nije bio zauzet poslovima po cijeloj Ruandi, davno završio školu koju je tako htio izgraditi u Kivumuu. Ona je bila njegov san. San kojim je htio tisućama siromašne djece omogućiti ono najosnovnije – pravo na obrazovanje koje bi im donijelo i bolje sutra.

Što se tiče mene osobno, kao fra Vjekin dobar prijatelj i istomišljenik u većini stvari, bilo mi je logično da dođem u Kivumu kojeg su se, nakon njegova ubojstva, svi pribojavali i plašili i bježali od njega kao od vrućeg krumpira. Bio sam među rijetkim njegovim zemljacima koji su mu bili na pogrebu, nosio sam njegov lijes, a tim činom sam se, smatram, obvezao i širiti njegovu ideju o pokretanju srednje škole za sve one mlade kojima roditelji ne mogu osigurati odlazak na preskupo školovanje u druga mjesta. Njegova misija je postala moja misija!

Stoga, bilo je potpuno logično da se strukovna škola, koja je pokrenuta 1999. godine, nazove po fra Vjeki, odnosno da se nakon toga i cijeli školski kompleks nazove po njemu – Centar Otac Vjeko...

Danas, kao što svi već dobro znate, u Centru Otac Vjeko imamo dvije srednje škole, koje su proglašene "Uzor školama" i to u konkurenciji svih 389 ruandskih srednjih škola. Imamo i vrtić, tako da u Centru skrbimo za više od 600 mladih ljudi i djece. Kojima kroz obrazovanje nudimo priliku za bijeg od siromaštva. Upravo ono što je bio san našeg fra Vjeke.

Sretni smo što ovoj siromašnoj djeci, uz pomoć dobrih ljudi, možemo pružiti bolju budućnost kako bi i njihov život mogao biti dostojan ljudskoga bića. Mi svjedočimo tome kako ispružene ruke prema siromašnima, mogu napraviti velike stvari te kako je dugoročna pomoć, kroz školovanje i obrazovanje mladih i siromašnih, jedina ispravna, jer će im dati potrebno znanje i kruh u ruke. Daj ribu siromašnome i pomogao si mu za jedan dan, nauči ga da peca, nahranio si ga za cijeli život.

Koliko god nam u nekim trenutcima bilo teško, koliko god se nekada činilo nedostižno, ipak smo uspjeli. Uz Božju pomoć, pomoć dobrih ljudi, ostvarujemo san našega brata fra Vjeke, koji je naša inspiracija, čija su djela naše nadahnuće, a njegovo je ime svakoga dana u našim molitvama.