Po zemljanom putu crvenkaste boje, uz kojeg se nižu male, jednostavne prizemnice, prati me, sa sigurni odmakom, barem tucet djece. Neka od njih su bosa, s prljavom i poderanom odjećom, druga, po našim, zapadnjačkim kriterijima, ljepše odjevena. Isprva se skrivaju od bjelkinje s fotoaparatom da bi već nakon nekoliko minuta zauzimali poze sa širokim osmjehom. Primaju me za ruku, žele vidjeti kako izgledaju na slici. Čučnem da im pokažem pa me okruže deseci kratko ošišanih crnih glavica upirući prstima u ekran aparata. Smiju se glasno i komentiraju na meni nepoznatom jeziku.

Mislila sam da su ovo samo scene iz filmova dok se i sama nisam našla u takvoj. U selu Kivumu, u Ruandi. Teško je u takvim trenucima ne pustiti suzu, ali kako me je pripremio fra Ivica Perić, ponavljam si u bradu njegovu mantru: „Nema potrebe da ih žalimo, možemo ih žaliti jedino ako su gladni“.

Preko 800 takve djece školuje se u edukacijskom Centru Otac Vjeko gdje sam iz Zagreba došla volontirati. Prvi put na kontinentu, sve što sam znala o Ruandi „stalo“ je u dva filma, 'Hotel Rwanda' i 'Gorile u magli' te u jednu knjigu, 'Naš Čo'ek u Africi'. Iz prvog sam filma naučila da su za vrijeme Građanskog rata u Ruandi, 90-ih godina prošlog stoljeća, ubijeni milijuni u genocidu, a u knjizi autora Željka Garmaza i Maje Sajler Garmaz, da je nakon rata, zbog pomaganja izbjeglicama, ubijen i fra Vjeko Ćurić, utemeljitelj župe u Kivumu. Pet godina kasnije, naslijedio ga je fra Ivica Perić, tada 43-godišnji franjevac koji je svoju službu posvetio misionarskom radu. Iz Ugande je prešao u Ruandu, gdje je u Kivumuu vizionarski nastavio graditi škole kako bi djeci omogućio gotovo besplatnu edukaciju na visokoj razini, što je za njihovu budućnost krajnje esencijalno. Naime, za golemi problem siromaštva, nezaposlenosti i neukosti odgovoran je upravo nedostatak obrazovanja ili loša edukacija.

U Ruandi je obavezna tek osnovna škola čije pohađanje je besplatno, ali nakon nje većina je djece gotovo nepismena. Jedva da znaju čitati i pisati Kinyarwanda a od engleskog, drugog službenog jezika, znaju prozboriti tek nekoliko riječi. Neko bolje zaposlenje tada je gotovo nemoguće naći. Većina roditelja, zbog siromaštva, djecu ni ne upisuju u školu već puštaju da od najranije dobi financijski doprinose, jer najvažnije je staviti kruh na stol. Takav začarani krug teško je razbiti i obrazovanje učiniti primarnom društvenom stavkom. Upravo tu na scenu stupa Centar Otac Vjeko koji pruža djeci i mladima ono najbolje – svijetlu budućnost.

Njihove sam školske objekte, prije dolaska u Kivumu, vidjela na brojnim slikama, no uživo to izgleda potpuno drugačije. Centar Otac Vjeko je ogroman kompleks prizemnica s vrtićem i osnovnom školom te srednjom zanatskom i tehničkom školom čije su učionice opremljene prijenosnim računalima, šivaćim mašinama, stolarskim strojevima i brojnim potrebnim alatima. Da škola ne bi bila samo učenje, tu je i biblioteka i čitaonica, igraonica sa stolovima za stolni tenis, nogometno, odbojkaško i košarkaško igralište, a trenutno je u izgradnji predivna sportska dvorana! Doslovno je potreban automobil da se sve to obiđe. U suprotnom ćete se lijepo prošetati, ali ćete uživati u toj šetnji, posebno ako iz vrtića izlete oni najmlađi u žuto-zelenim uniformama da vas mašući pozdrave.

Fra Ivica Perić je u svoja tri desetljeća života i rada u Africi odškolovao desetke tisuća djece. Kaže da se u početku oni najmlađi teško odvajaju od majki i polako usvajaju radne navike da bi već nakon prvog tjedna u školi, u klupama željeli boraviti svakog dana, čak i onda kada su bolesni. Jedan od motiva za to nama je nezamisliv. Nije samo u pitanju igra s vršnjacima ili omiljeni profesor već hrana. Svima je u vrtiću i školi Centar Otac Vjeko omogućen topli obrok – svakog dana. To je za naše pojmove normalno, međutim većina stanovništva Ruande jede tek tri puta na tjedan! Osim ukusnog ručka, obrazovni Centar Otac Vjeko pruža visoko kvalitetno znanje koje im prenose isključivo lokalni učitelji, mnogi od njih bivši učenici. Većini učenika školovanje je omogućeno zahvaljujući donatorima diljem svijeta, ljudima otvorena srca koji svoje novčane doprinose pružaju preko Humanitarne udruge Srce za Afriku. Tada je samo važno da postoji volja učenika jer kako je rekao Nelson Mandela: „Edukacija je najmoćnije oružje koje može poslužiti da se promijeni svijet“.

Dok stojim okružena mališanima svih dobi ispitujući ih na engleskom jeziku kako su, kako se zovu, koliko imaju godina i u koju školu idu, lako zaključujem koji se od njih školuju u Centru Otac Vjeko. Za razliku od ostalih, odgovaraju mi na jednostavnom ali tečnom engleskom jeziku. Vjerujem da, kada odrastu i završe školovanje neće ovisiti o milostinji drugih i da će sami svojim obiteljima moći pružiti hranu na stol - baš svakoga dana. Do tada, mi smo tu da im pomognemo!