I kada ujutro, tik prije nego alarm u 6:00 zazvoni, čujem „strašni zvuk“ kao da se pokreće tenk, ja znam da je fra Ivica već uveliko budan i da se sprema za polazak na posao. I da, zbilja pokreće „tenk“ kako ga mi nazivamo, automobil Mercedes Benz GD290, star 27 godina. Ogroman, glomazan, veliki auto toliko visok da se, kad ulaziš u njega, moraš zaskočiti kao da se penješ na konja. Kada sam tek došla u Kivumu, upravo u tom autu sam skupa s fra Ivicom obišla sve završene projekte kao i one u izgradnji, škole, blagavaonice i sve ono što je velikom voljom, trudom, željom izgradio ovaj kako on kaže jedan obični fratar, a sve je samo ne običan. Kada smo završili obilazak i parkirali se u dvorište ispred kuće, kaže on meni: „znaš Monika, u ovom autu je ubijen fra Vjeko.“

On, svaki put kad spomene fra Vjeku, lice mu poprimi neobičan izraz, a pogled uvijek uputi u daljinu. Ne treba ništa reći, u načinu kako priča o njemu vidi se koliko ga je volio. A kako i ne bi, znao ga je puno prije nego je došao u Afriku. Upoznali su se na fakultetu i postali prijatelji. Često ga je znao posjećivati i pomagati ovdje u Kivumuu, kako u ratno tako i u poratno vrijeme. Bio je njegov franjevački brat. I nakon te njegove rečenice vjerujem da se na mom izrazu lica vidjelo opće iznenađenje i istinski šok. Znala sam ja i pročitala iz raznih knjiga da taj auto idalje postoji i da je još uvijek na životu, ali nisam mogla ni sanjati da taj auto služi za svakodnevne potrebe i da funkcionira – savršeno!

Taj auto nije tek obično prijevozno sredstvo, on iza sebe ima nevjerojatnu prošlost, i da može pričati, pa makar samo sat vremena, vjerujem da bi se svi mi lijepo naslušali, jer jedino upravo ovaj „tenk“ i fra Vjeko znaju baš cijelu priču vezanu za strašni ruandski genocid 1994. godine. Nikada fra Vjeko nikome do kraja nije ispričao što se zbivalo i što je on doživio u ta tri paklena mjeseca genocida, kao ni u četiri godine koje su uslijedile nakon istog. Samo je uvijek govorio da ga njegove „garonje“, kako ih je od milja zvao, trebaju i da im je sada, nakon stravičnog pokolja, potreban više nego ikad prije. To mu je služilo kao izgovor kada bi ga prijatelji i obitelj pozvali da barem na kratko dođe iz Ruande i odmori. Jer za njega nije bilo godišnjeg odmora. Nije on ni pomislio na to, jer toliki su ljudi ostali bez obitelji, toliko obitelji bez kuća i krova nad glavom, toliko žena bez muževa, toliko djece bez roditelja.

Kada je rat počeo, dok su svi bježali glavom bez obzira, on je ostao jedini bijelac u Ruandi. To je čovjek koji je čvrsto stajao na svoje dvije noge, imao snažnu vjeru u Boga i vjeran Mu je ostao do zadnjega dana, koji se odlučio suprotstaviti svemu lošem, koji je odmah po početku rata odlučio ne zauzeti stranu nego pomoći. Pomoći objema stranama, svakom čovjeku kojem je pomoć bila potrebna. Bio je i ostao jedina svijetla točka užasavajućeg genocida. Gledao je smrti u oči nebrojeno puta, nalazio se ispred hladnih i oštrih mačeta licem u lice. Sve to zarad dobrobiti drugoga, jer je uvijek, ali baš uvijek, umjesto sebe, na prvo mjesto stavljao druge. Stigao je on puno prije toga u Ruandu,  kao 26-godišnji mladi fratar, odlučan svoj život podrediti onim najsiromašnijima. Marljivo je radio, bio je omiljeni među stanovnicima, imao mnoge ideje i planove za razvoj malog sela Kivumua, gdje je odmah po dolasku izgradio franjevački samostan.

U vrijeme rata, za fra Vjeku je ubrzo saznala cijela Ruanda, jer je upravo on bio onaj koji je riskirao svoju život kako bi ljudima koji su sklonjeni u kampove omogućio hranu, vodu i osnovne potrepštine, skrivao ljude u samostansko dvorište i samostan. Cijelo vrijeme pokolja bio je u kontaktu s Američkom humanitarnom katoličkom udrugom u Burundiju. Oni su vidjeli strašne scenarije koji se odvijaju u cijeloj Ruandi, kao i fra Vjekinu spremnost podrediti i vlastiti život u zalog za prestanak rata i bolju budućnost ruanđana. Zbog toga velikodušno mu poklanjaju automobil napravljen za vojsku i vojne potrebe, Mercedes Benz GD290, ali pod uvjetom da članove ove američke udruge odvede u Ruandu kako bi i sami posvjedočiti podmuklim događanjima. Kada ga je dobio na poklon, Vjeki je znatno olakšan život, ali je to shvatio ne kao olakšanje nego kao mogućnost da još više, brže i jače pomaže.

Ovaj auto vozio bi dva puta tjedno u Burundi, a iza njega veliki kamioni i konvoji puni hrane namjenjene za ljude u skloništima. Fra Vjeko bi potplaćivao i pregovarao  na vojnim puktovima kako bi isti uspješno prošli prema odredištima, jer normalno proći za vrijeme rata bilo je nemoguće. Birao je između potplaćivanja vojske na barikadama ili smrti zbog gladi više od deset tisuća ljudi. I uvijek je birao potplatiti. To je bio jedini način da bi hrana stigla onamo gdje je upućena. Nije mu bilo teško, iznova i iznova davati podosta novaca samo za prolaz. Put koji bi u normalnim uvjetima zahtjevao otprilike 3 sata, njima bi trajao čitav jedan dan baš zbog tih čestih zaustavaljanja.

Predosjećao je on svoj kraj. Mnogima je u posljednjih šest mjeseci prije smrti govorio da će mu baš oni, njegove „garonje“, doći glave. Zbog toga je na poklon od svog subrata iz Njemačke dobio pancirni prsluk kojega je stalno nosio. Bio je on svjestan da ga žele ubiti, na kraju krajeva i probali su na desetke puta, ali svaki put nekako bi uspio pobjeći. Samo 31.1. 1998. godine nije uspio. To je prvi put da je fra Vjeko u svom 41-godišnjem životu iz neke bitke izašao kao gubitnik, nažalost sa smrtnom posljedicom. U svom bijelom, teretnom, vojnom, poklonjenom Mercedesu, sa svojim suputnikom u spašavanju desetaka, pa čak i stotina tisuća ljudi ubijen je.

Ubijen unutar automobila od strane suvozača. Na sebi nije imao pancirni prsluk. Suvozač mu je bio netko tko je bio njegov u najmanju ruku poznanik, ako ne i prijatelj, netko tko ga je jako dobro poznavao. Ubijen je dok je vozio, a nakon ubojstva „tenk“ je završio prevrnut u kanalu. Do danas nije otkriveno tko je ubojica i nikad se nikome nije sudilo za ovaj strašni zločin počinjen nad hrvatskim misionarom koji je svoj život toliko puta žrtvovao, a na kraju i darovao za dobrobit već dosta napaćenog ruandskog naroda. Darovao je svoj mladi život jer je, do svog posljednjeg daha, vjerovao da će dobro pobjediti. Sada shvaćate zašto sam na početku priče napisala da bi nam fra Vjekin vojni terenac imao svašta toga za ispričati da može.

Nakon podmuklog ubojstva nad „afričkim Oskarom Schindlerom“ kako su ga nazvali u knjizi „Tribute to carige“ izdanoj od strane African Human Rights 2003. godine i u kojoj su opisani ljudi koji su u vrijeme genocida najviše pomagali stanovnicima, fratri koji su prebačeni u Kivumu nisu imali hrabrosti bilo što novo pokrenuti, osim obavljati redovni pastoralni posao u župi. I među mještanima postojao je veliki strah. Bez fra Vjeke osjećali su se ostavljeno i nezaštićeno.  Prerano nas je napustio, ali je zauvijek ostao upisan u povijest kako Ruande, tako i cijelog kršćanskog puka. Služio je i idalje služi kao zvijezda vodilja mnogim kršćanima i misionarima. Kao najveći putokaz služi fra Ivici Periću koji se, nakon njegove smrti, ponudio preći iz Ugande u Ruandu, u Kivumu, kako bi nastavio ono što je fra Vjeko započeo. Kako kaže: „htio sam ostvariti njegov san o otvaranju škole i pružiti priliku mladima“.

Kada je preuzeo župu, žitelji su mislili da se fra Vjeko vratio. Čak su ga dugo nakon dolaska i zvali njegovim imenom. Istaknuo je: „Moja pojava, koja ih je podsjećala na njega, na njih je djelovala umirujuće. Dolaskom u Kivumu podigao sam im poljuljani moral. Nije mi smetalo što me zovu Vjeko, čak mi je bilo simpatično.“ Čim je došao u Kivumu, krenuo je Vjekinu ideju pretakati u djelo, pa je otvorio srednju školu, a nakon srednje i osnovnu školu, pa i vrtić. Sada se u Centru Otac Vjeko, koji je dobio ime po tragično preminulom fra Ivicinom subratu i velikom prijatelju, školuje preko 800 učenika svih dobnih uzrasta, a srednja škola je proglašena uzorom srednjih škola u cijeloj Ruandi gledajući opremljenost kako učionica, tako i radionica gdje se provodi praktični dio nastave, kao i način izvođenja, materijale i programe cjelokupne nastave.

Nakon 9 godina od Ivicinog dolaska i snažnim trudom, župa uspjeva dobiti vlasništvo nad fra Vjekinim Mercedesom koji tada nije bio u voznom stanju, s obzirom da su prilikom slijetanja istog u kanal popucale poluosovine, te je bilo problema s pregrijavanjem motora. Fra Ivica je doveo automehaničara iz Ugande kojemu je isti taj auto znao voziti na popravak još dok je Vjeko bio živ. On ga je popravio i osposobio za vožnju. Također, za fra Vjekina života odometar je mjerio prijeđenu udaljenost u miljama. Kasnije je po preuzimanju župe Kivumu, brojač automobila promijenjen u kilometre. Za fra Ivicu, taj auto ima veliki značaj i nije želio da stoji na otpadu i propada. U njemu je ubijen njegov subrat, netko čiji primjer on slijedi i čije snove uspješno ostvaruje već 19 godina.

U Vjekino nedužno, lavovsko srce ispaljeno je 8 metaka, od kojih su 2 završila u vozačevim vratima automobila. Na sjedalu vozača prosuta je nevina krv čovjeka koji je svoj život dao da ostvari san i iako nije tu, njegov san je postao stvarnost. Iako ga je njegova prerana i tragična smrt spriječila u otvaranju škole, djeca idu u istu, obrazuju se i ulažu u svoju budućnost. Svaki dan je puna crkva koju je izgradio s vjernicima i u kojoj je i sam pokopan. Kivumu živi. Zaboravili su, ili barem potisnuli u prošlost, sva ružna ratna sjećanja. Vjerujem da sve gleda s neba i da se ponosi. Njegov ga narod nije zaboravio, i neće nikada. Njegov brat fra Ivica svim posjetiteljima s ponosom priča o njemu, pokazuje sve što je napravio, a poseban naglasak stavlja na pruženu pomoć u najgorim vremenima. Možemo i hoćemo čuvati sjećanje na njega, kao što čuvamo i njegovog terenca, te ga se uvijek s ponosnom sjećati i pričati o njemu.

U samostanu kojeg je izgradio po dolasku u Kivumu, okačena je njegova slika koja ukazuje koliko je, bez obzira na tragičan završetak svog mladog i nevinog života, bio voljen i poštivan među njegovim garonjama. Uokvirena slika, a ispod nje rečenica: „Muwandimwe VJEKO, wakunze abanyarwanda utarobanuye TUZAHORA TUKWIBUKA.“, što prevedeno znači: „fra Vjeko, ruandski narod kojeg si volio bez ikakve diskriminacije, zauvijek će te pamtiti.“

Unutar kuće podsjetnik da još živi u srcima ovih ljudi, a ispred kuće, u dvorištu njegov „djedica star 27 godina“.