Eto, ponovno sam u Centru Otac Vjeko! Stigla sam iz Kanade i shvatila da je pristigla gošća iz Hrvatske, divna mlada žena imena Martina. Bilo je pravo zadovoljstvo upoznati ju. Ne samo da je uživala u vremenu koje je provodila u Ruandi, odlazeći u obližnju Gitaramu/Muhangu i u Kigali, nego je provodila i čitave dane u Centru – ujutro je bila sa vrtićkim grupama, a poslijepodne je provodila sa učenicima osnovne škole. Bila sam oduševljena kada sam shvatila da se zaposlila i organiziranjem skladišnih prostora koji su zaista već dugo vapili za organiziranjem!

Uskoro je stigla još jedna mlada Hrvatica, Petra, i njih dvije su nastavile surađivati s malom djecom koja su apsolutno obožavala što su s njima u učionicama. Nakon toga, tek što je Martina otišla, jedan je par došao provesti nešto vremena ovdje… Mladić Tomo ima prekrasan talent za sviranje gitare te je podijelio ovaj talent sa djecom. Učio ih je pjevati pjesme dok je on svirao kao pratnja. Njegova partnerica, mlada žena Antonella, uvijek je bila uz njega – podučavala je djecu i uvodila je brojne nove aktivnosti iz kojih su djeca mnogo toga novog naučila.

Upravo to je bit Kivumua… imati ljude koji će doprinijeti svojim vremenom i vještinama kako bi pomogli mladima. Upravo ova vrsta posjetitelja je najviše dobrodošla. A kada oni odu, ostavljaju dio sebe za sobom – u obliku onoga što su nesebično i entuzijastično ostavili ljudima ovog ruralnog područja u kojem vlada veliko siromaštvo, ali i veliko veselje.

Ja sam doputovala početkom rujna i odmah sam se zadubila u život u školi. Divim se činjenici koliko mi je jednostavno nastaviti gdje sam stala tako da jedva i primijetim da neko vrijeme nisam bila tu. Tako su prošle godine učitelji 4. razreda krojačkog odjela ostavili dio kurikuluma kako bih ga ja mogla ispredavati učenicima. Taj dio kurikuluma je zahtijevao da svaki učenik ima materijala za izradu vjenčanice, haljine za kumu i haljine za djevojčicu koja nosi cvijeće! Možete li to uopće zamisliti? Toliko zahtjevan projekt za učenike, od kojih si mnogi ne mogu priuštiti niti kupovinu škara, novu olovku ili jednu bilježnicu! Ovo je jedan od izazova s kojima se moramo nositi jer su dio novog kurikuluma kojeg moramo pratiti.

Projekti za ocjenjivanje su nerealni i skoro nemogući za provesti, a čvrsto vjerujem da se druge škole koje nisu toliko dobro opremljene kao Centar Otac Vjeko i koje imaju učitelje koji nisu imali dovoljno obrazovanja i iskustva, jednostavno prave da su ispunili ove zahtjeve kurikuluma. U međuvremenu naši učenici (svih 73 koji pohađaju 4. razinu) stječu stvarno iskustvo u profesionalnom rezanju uzoraka. Odlučila sam da će učenici izraditi uzorke za vjenčanicu i haljinu za kumu koristeći uzorke u pola veličine. Tako će proizvesti minijaturne haljine koje su oko duge otprilike 50 centimetara. Za haljinu za djevojčicu koja nosi cvijeće smo odlučili koristiti uzorak za dijete od 4-5 godina – na taj način mogu ponosna dati svoju završenu haljinu nekom malom djetetu koje će ga možda nedjeljom nositi u crkvu!

Upravo zato su donacije koje se daju Centru Otac Vjeko toliko značajne i zato ih toliko zahvalno primamo! Novčani doprinosi se koriste kako bismo učenicima mogli dati opremu koja im treba kako bi naučili svoj zanat, bili to stolari, građevinari, zavarivači, električari, informatičari i naravno krojači. I upravo učenje im daje nadu za bolju budućnost – jer im pruža način za zaradu kojom mogu uzdržavati sebe i svoju obitelj. Samo rijetki od njih će imati mogućnost nastaviti obrazovanje.

Kad smo već kod daljnjeg obrazovanja, Fra Ivica me zamolio da razvijem program modnog dizajna za 6. razinu (politehnička/razina fakulteta) za naš Centar. Sa zadovoljstvom mogu reći da sam razvila napravila nacrt kurikuluma za dvogodišnji program i da je prvi semestar prve godine (u svakoj godini su dva semestra) u potpunosti gotov! U njemu sam povezala sve materijale za učenje koji su učenicima dostupni u Centru Otac Vjeko- knjige u knjižnici, neke digitalne izvore (DVD-i, CD-i, internetski videozapisi) itd.

Mi profesori imamo veliku sreću što imamo toliko veliku podršku našeg ravnatelja, Fra Ivice, koji toliko naporno radi kako bi nam pružio sve potrebne resurse. Uspio nam je nabaviti šivaće mašine za program i nadamo se da ćemo uspjeti imati laptope za prijeko potrebno istraživanje koje moramo provoditi. Razvila sam „priručnik za učenike“ kojeg ćemo dati svakom studentu tako da će postati odgovorni za vlastito studiranje, što stavlja naglasak na njihovo samostalno učenje. Program također sadrži primijenjenu matematiku, geometriju, tekstilnu kemiju i druge module tako da imaju čvrst temelj općeg znanja, ali dobiju i višu razinu znanja o dizajniranju i izradi odjeće.

Naime, ovdje u Ruandi, kao i brojnim drugim zemljama u razvoju, jednostavno nije dostupno formalno obrazovanje u području dizajna odjeće i proizvodnji iste. Rezultat toga su „lokalni krojači“ koji posao obavljaju na zastarjelim šivaćim mašinama. Nemaju mogućnost proizvesti kvalitetnu odjeću koja može biti reproducirana. Učenici šeste i sedme razine u Centru Otac Vjeko će učiti kako rezati uzorke kako treba, naučit će puno o modnoj industriji i o ispravnim načinima proizvodnje. Također će naučiti kako odjeću koju kreiraju proizvesti na način dostojan visoke mode. Sve ovo je važno jer je Vlada nedavno zabranila uvoz rabljene odjeće koja se nekoć prodavala na tržnicama. To znači da je proizvodnja odjeće na svim razinama industrije postala ne samo poželjna, nego neophodna za čitavu populaciju države.

Idući korak je unaprjeđivanje vještina profesora ovdje u Centru Otac Vjeko, ali i obrazovati profesore unutar cijele države kako bi i oni postali sposobni prenijeti sadržaje predmeta. To je ogroman zadatak i stoga se nadam da će dobrovoljci s vještinama izrade uzoraka i iskustvom u šivanju doći pomoći! Svi koji posjeduju ove prijeko potrebne vještine su dobrodošli! Garantiram vam da ćete, baš poput mene, zavoljeti ovo mjesto i htjeti se vraćati opet i opet!

S engleskog prevela Martina Pucelj