Uvod

Po nacionalnosti sam kanadjanka i živim u Calgariju, provincija Alberta. U zadnjih desetak godina sam dosta radila u Africi pomažući dva projekta u krojenju i šivanju; jedan u Ugandi, projekt sv. Franje, općina Mbarara a drugi u Ruandi, škola Otac Vjeko u selu Kivumu nedaleko od grada Gitarame. Napisala sam programe za obe škole i još uvijek ih pomažem. Sada pomažem učitelje kako učiti i poboljšati programe. Trenutno najviše radim na tome da skupimo što više knjiga i ostalih potrebnih materijala kako bi napravili biblioteku. Radim ovaj posao od 1996. kao volonter te idem u Afriku toliko često koliko si mogu priuštiti, financijski.

Ideja se rodila ove godine u siječnju, zašto ne pružiti mogućnost nekom od učitelja iz škole Otac Vjeko da dođe u Kanadu u školu mode i dizajniranja u Olds-u, provincija Alberta. Razlog dolaska u Kanadu je pružiti mogućnost jednom od učitelja da vidi način učenja u Olds-u. Kako učitelji u ovoj školi uče i na taj način kada se vrati nazad u Ruandu da radi s drugim učiteljima u školi Otac Vjeko kado bi poboljšali standard učenja. I tako sam ja pristupila koledžu u Olds-u i iznenadila sam se na velikoj dobrodošlici i interesu za suradnju od podpredsjednika za studije u koledžu i ravnateljicom odjela mode i dizajniranja.

I tako smo se odlučili za Joseph-a Nziroreru koji je učitelj u školi Otac Vjeko od 2004. U kratko vrijeme smo pripremili potrebne dokumente i on je već pred kraj veljače bio na putu za Kanadu.

Nešto o Joseph-u Nziroreri

Joseph ima 29 godina. Nije imao lako djetinjstvo. Kao dijete je obolio od polija i sada hoda uz pomoć štaka. 1983, kada je imao tri godine, umire mu otac. Ipak je završio osnovnu školu uz pomoć, fratra, fra Vjeke Ćurića. Za vrijeme školovanja boravio je u franjevačkom samostanu u Kivumu-u sa još sedmoricom dječaka sličnih bolesti.

1993. godine Joseph završava osnovmu školu i vraća se u rodno selo, Kagano Nyamasheke, u općini Cyangugu na jugo-zapadu Ruande. 1994. u vrijeme pokolja u Ruandi njegova majka je masakrirana jer je bila iz plemena Tutsi. U to vrijeme Joseph je bio dječak od 15 godina. Poslije rata on se ponovno vraća u Kivume da traži pomoć od fra Vjeke kako bi mogao kupiti novu protezu za nogu i štake. Poslije toga je bio posvojen od fratarskog kuhara koji i danas radi u samostanu.

1998. fra Vjeko, koji mu je pomagao, je ubijen u Kigaliju. Ubrzo poslije fra Vjekine smrti fratri otvaraju školu Otac Vjeko, u spomen fra Vjeki koji je cijeli svoj svećenički život proveo u Ruandi pomažući ovom siromašnom puku. Škola nije imala nikakvog programa a u isto vrijeme imali su jako malo potrebnih materijala, alata i mašina. Nakon završene škole koja je trajala dvije godine Joseph radi kao krojač u gradu Gitarami. 2003 fra Ivica Perić je premješten iz Ugande i poslan u Ruandu da poboljša standard škole, 2004. on poziva Josepha da bude jedan od učitelja u školi. 2005 poslan je u Ugandu u školu sv. Franje u Mbarari i to je bilo prvi put da sam ga srela budući da sam i ja tada bila u Ugandi. Kada sam ga upoznala bila sam pozitivno iznenađena njegovom željom za učenjem i ponašanje a i vidjelo se da on dosta obećava.

2006. opet susrećem Joseph-a u Runadi gdje sam ponovno došla da radim na razvoju programa. Bila sam impresionirana Joseph-ovom lojalnošću školi i radnom etikom. Ulagao je dosta u poučavanju i pomaganju đacima te je uvijek bio spreman ispuniti zadatke koje sam mu zadavala.

Više je razloga što smo izabrali Joseph-a da prezentira našu školu u Kanadi. On je jako ozbiljan o svojoj budućnosti i ispunja sve obaveze koje su mu date. Npr. mjesec dana prije odlaska u Kanadu dato mu je u zadatak da, sam uči engleski jezik uz pomoć knjiga i kaseta. On je to prihvatio sa velikim entuzijazmom i ne znajući gdje i kada ide.

I tako, on je već 29. veljače bio u avionu iz Kigalija, Ruanda, za Kalgari preko Nairobija, Kenija, i Londona. Možete samo zamisliti njegovo uzbuđenje da putuje prvi put avionom i da ide u drugu državu! Njegova prijašnja putovanja u Ruandi su uvijek bila autobusom ili autom. Mogu ga samo zamisliti u Londonu, Heathrow aerodromu, kako je promatrao gužvu putnika koji su trčali tamo-amo, lijepo uređene trgovine, stalno najavljivanje o polijetanju aviona, veliki izbor hrane koju on nikada nije ni vidio u životu. Rekli su mi da je on sam prošetao nekoliko puta po aerodromu da uživa u ambijentu „ovog nereda“.

Joseph stiže u Kalgari u subotu 1. ožujka i susreće se sa kanadskom zimom. Tada je trebao biti kraj zime, bar tako smo mislili.... On je napustio toplu i kišnu sezonu u Ruandi te se susreo sa jako hladnim vremenom u Alberti i snijegom koji je još pokrivao dosta veliki dio okolice a i nije bilo zelenila kao u Ruandi.

Po dolasku on ostaje dva dana kod mene. Znali smo se jer sam ja bila više puta u Ruandi a prvi put smo se sreli u Ugandi a u isto vrijeme on je poznavao moju kćer Jackline koju sam posvojila iz Ugande. Oni su komunicirali na njihovim materinskim jezicima. Joseph na kinyarwandi a Jackline na runyankore-u. Tako se on nije osjećao kao stranac u takvoj situaciji. U nedjelju sam upoznala Josepha s mojom obitelji kod moje mame, koja će ovoga ljeta napuniti 88 godina. Cijela obitelj mu je izrazila veliku dobrdošlicu i dobio je dosta darova kao; domaće kifle, domaći džem koje je on brzo „sredio“!

Joseph u koledžu Olds

Joseph nije imao puno vremena za odmor poslije dugog puta. Trebao je biti u koledžu Olds, mali gradić 100 km sjevernije od Kalgarija već u ponedjeljak. U nedjelju smo obavili kupnju materijala i odjeće što mu je potrebito u Olds-u. Hrani se u školskom restoranu. Stanuje u kući za internacionalne studente, lijepo opremljena kuća sa tri spavaće sobe i druge potrebite prostorije za normalan život. Bilo mu je lako i blizu doći do škole ali sa „malim problemima“. Tako je jedan dan bio po drugi put „kršten“. Na putu za školu okliznuo se sa štakama na ledu pa je „lijepo zaronio“ nosom u snijeg. Prije njegova dolaska smo mislili da je zima završila ali smo imali još tri velike snježne padavine za Josepha da „uživa“! Ali, on nikada nije prigovarao...ne, ni jednom.

Olds College, Olds, Alberta

Joseph je brzo ušao u sistem rada i sve je impresionirao kako je ozbiljno radio. Učestvuje u svim vježbama i završava sve zadate. Dobro se uklopio sa drugim studentima i svi su bili spremni da mu pomognu na sve moguće načine.

Jedna studentica, Inuk, posebno je bila dobra prema Joseph-u. Ona živi u Sjeverno-Zapadnoj Teritoriji, majka joj je Eskimka a otac Nijemac. Ona ne samo da je nadarena u kreativnosti i umjetnosti već ima „zlatno i toplo“ srce. Ne samo da je završila koledž za modno dizjniranje, ona je talentirana za više područja. Završila je umjetnički kurs za pravljenje i kreiranje kićenki „sjevernoameričkih sobova“. To je poznati umjetnički rad iz Sjeverne Amerike. Isto tako je studirala umjetonost u Sibiru i Japanu. Nadam se da će ona jednoga dana doći u Ruandu i pomoći u školi sa svojim talentima.

Joseph je bio srdačno primljen od školskog osoblja. Instruktori su mu jako puno pomagali i svaki je bio raspoložen da radi s njim i izvan radnoga vremena. Pomagali su mu da uvidi kako se podučava i što se, u isto vrijeme, očekuje od đaka. Jedan od većih razloga za njegov dolazak je da vidi kako se uči u Sjevernoj Americi i po mogućnosti da ovaj program prilagodi načinu učenja u Kivumu-u.

Predmete koje je pohađao bili su pažljivo odabrani. Bio je u razredu „naprednijeg šivanja primjera“, krojenje odjeće za svečane prilike kao, jakne i hlače a isto tako za skraćivanje i produživanje već postojećih odjevnih predmeta. Poslije ovoga kursa bio je pozvan na kurs engleskog jezika tri tjedna sa grupom iz Meksika. Grupa je došla u Olds da budu podučeni kako učiti kao učitelji engleski jezik koji nije njihov materinji jezik.

U prvim tjednima boravka u Kanadi Joseph je imao šansu da bude prisutan u dvije hrvatske misije u Kalgariju i Edmontonu. Govorio je o načinu života u Ruandi te kako se živi u ovome dijelu svijeta. Hrvati su bili impresionirani njegovim govorom i donirali su lijepe prihode za školu. Susreo je veliki broj ljudi koji su došli u Kanadu i uspjeli u životu te su spremni da podjele njihovu sreću s drugima.

Njegova prisutnost u Olds-u izazvala je vrlo veliku pozornost. Pojavio se članak u novinama koleža „Horizont“ o njemu i njegovom životu. Poslije toga su gradske novine objavile članak te se tako pojavilo veliko zanimanje o Josephu i školi u Kivumu-u. Mnogi žele da pomognu školu Otac Vjeko, Joseph-a i druge u nevolji. Želja dobrih ljudi je pomoći drugima koji su imali manje sreće u životu od njih samih.

Nije sav rad bio samo škola.......

Kada je došao u Kanadu, Uskrs je bio iza „vrata“. Proveo je veliki tjedan u Kalgariju učestvujući u crkvenim i obiteljskim proslavama. Budući da imam veliku obitelj, mnogo nas se okupilo da zajednički i obiteljski proslavimo Uskrs. U to vrijeme Joseph je dobio veliki broj poklona; veliku uskrsnu korpu što je običaj u mojoj obitelji. Kada se probudio, našao je „uskrsnog zeku“ koji mu je donio veliki broj poklona.

Joseph je imao vise šansi da uživa u ljepotama Kanade. Jedna obitelj iz Olds-a, koja je pomagala i sprijateljila se s mnogim strancima, isto je željela da to bude i s njim. Ta se obitelj potrudila da ga provede kroz par atraktivnih ljepota Alberte. Posjetio je poznati Tyrell muzej u Drumheller-u i vidio svjetsku poznatu atrakciju dinosaura te je obišao prelijepu okolicu oko muzeja. Pružila mu se i prilika da jaši na konju. Za njega je to bilo prvi put u životu da vidi konja. Posjetio je veliki broj kanadskih obitelji te imao priliku da kuša raznovrsna jela s kanadskim prijateljima, koja je prvi put vidio i kušao u životu.

Nedavno smo slavili velike događaj. To je bio trenutak kada je moja kći Jackline postala građankom Kanade. To se zbilo 5. lipnja. Proslava je bila jako emotivna. Na taj dan su 105 osoba iz 26 država postali kanadski građani. Bili smo jako ponosni proslaviti ovaj dan i sreca je bila da je Joseph bio s nama.

Završio je školovanje u Olds-u početkom lipnja. Pokupila sam ga iz mjesta gdje je boravio skupa s knjigama, papirima, materijalima i drugim poklonima, što je dobio u ova tri mjeseca boravka u Kanadi. Preostalo vrijeme do povratka je proveo u Kalgariju. Zadnji tjedan je bio jako okupiran radom na računalu, u mojoj kući, učeći tipkanje. Kao i na drugim područjima što je činio on se koncentrirao na rad i dobro je uznapredovao. Kako je napredovao na računalu tako je bio u mogućnosti da koristi i internet i da polako radi na unapređenju programa za Ruandu, što je naučio u koledžu. I na koncu moja obitelj se okupila po zadnji put da kaže zbogom Joseph-u.

Prije napuštanja Kanade željeli smo da vidi još jednu ljepotu. Dva dana prije odlaska otišli smo s njim u Banff da bi mogao vidjeti prelijepe „Rocky“ (stijene) planine.

Vrijeme je brzo prošlo i dragi Joseph je otišao. Vratio se u svoju Ruandu te ne sumnjam da sada pokušava što bolje unaprijediti program u školi sa znanjem kojeg je stekao u Kanadi. Bit će jako zanimljivo vidjeti što će on to učiniti s novim znanjem i informacijama i kako će pomoći školi Otac Vjeko u Kivumu-u. Bio je veliki ambasador svoje zemlje a i mi smo sretni što smo ga imali s nama jer smo mnogo naučili o Ruandi te običajima i ruandskoj kulturi.

Vjerujem da su mnogi u Kanadi vidjeli i doživjeli što znači prevazići životne poteškoće i nastojati postići nešto više u životu. Joseph se patio kroz život, ne samo zbog negove tjelesne ograničenosti i siromaštva već je izgubio oba roditelja i svećenika koji ga je pomagao u njegovim mladim danima. I sada, on ima snagu vjere, dar strpljivosti, sreću u mogućnosti da ide dalje, radnu etiku i želju da uspije. Inspiracija je sresti nekoga koji je prošao kroz mnoge poteškoće i ima snage da vidi budućnost s nadom.