U Kigaliju, glavnom gradu Ruande nalazi se restoran-pizzerija Papyrus u kojem se poslužuje i pizza Robertone. Vjerovali ili ne, pizza Robertone dobila je ime po nikom drugom nego po meni, Moje ime je Robert a Robertone je talijanska verzija. U sljedećih nekoliko rečenica ispričat ću kako je došlo do toga da pizza u Kigaliju nosi moje ime. Dana 21. prosinca 2004. godine, na svom putovanju motorom od Hrvatske do Rta Dobre Nade, stignem ja u Ruandu. Po tadašnjem mom planu ja sam planirao ostati petnaestak dana u toj zemlji a onda nastaviti dalje. Međutim, kako sam ja putovao bez plana i programa tako sam spletom okolnosti ostao u Ruandi pola godine. Dakle, oko podne stignem ja u Kigali. Imao sam adresu od našeg misionara don Sebastijana Markovića te se uputim do njegove misije da mu se javim. Stigavši napokon do ulaza u misiju zateknem čovjeka na ulazu koji mi reče da don Sebastijan nije trenutno tu nego da će doći kasnije i dade mi njegov broj mobitela. A dobro! Ja se spustim do obližnje trafike da telefoniram kad kaže meni Rista iz trafike da ne prima dolare nego samo ruandske franke.

Pošto nisam imao ruandskih franaka ja odlučim da se vratim do ulaza u misiju i pričekam don Sebastijana. Čekajući, ugledam bijelca dvadesetak metara od ulaza u misiju kako priča na mobitel. Priđem čovjeku i zamolim ga da mi posudi mobitel uz napomenu kako ću mu platiti razgovor u dolarima. Po završetku razgovora sa don Sebastijanom mašim se za svoj džep da platim čovjeku kad, kaže meni on da ni slučajno neće uzeti novac nego me još upita šta ću popiti. Kažem ja sebi ovo je neki hadžija i vjerovali ili ne i bio je hadžija. Tako sam upoznao talijana Fabrizija Antognellija zvanog Ćićo, vlasnika restorana Papyrus. Da sada ne otežem na dugo i široko jer bi stvarno imao o čemu pisati reći ću samo to da sam sam oko pola godine stanovao sa Ćićom u njegovoj kući i da sam vjerojatno kroz raznorazna slavlja, druženja i hadžijanja po njegovom restoranu i drugim ugostiteljskim objektima u Kigaliju ostavio toliko pozitivan dojam na njega i ostalu ekipu koju sam upoznao da je to rezultiralo tome da mi nekih pola godine nakon što sam napustio Ruandu don Sebastijan pošalje mail kako je bio u Papyrusa i kako je na meniju vidio novu pizzu koja se zove pizza Robertone i da mu je Ćićo rekao kako je pizzi dao ime meni u čast.

Stvarno sam bio ugodno iznenađen kad sam to čuo. Nakon što sam napustio Ruandu i dalje sam povremeno mailom kontaktirao sa Ćićom. On se u međuvremenu i oženio sa crnkinjom i dobio sina Michelangela. Po zadnjim informacijama koje sam dobio od ekipe iz Kigalija, prodao je udio u restoranu Papyrus i odselio se sa ženom i sinom u Mozambik da tamo pokuša otvoriti restoran. Nadam se da se dobro snašao u Mozambiku. Eto, to bi bilo to u najkraćim crtama. Nadam se da ću opet jednog dana negdje u svijetu susresti Fabrizia Antognellija Ćića i uz dobru spizu i "malo" piva prisjetiti se dana provedenih u Ruandi. Opširnije o Ćiću, Ruandi i putovanju Motorom po Africi možete pročitati na http://www.motorobi.com/. Živili!