Vama braćo i sestre, koji ste poznavali Vjeku i koji ste imali priliku živjeti s njim. Sjećanja iz župe Kivumu biskupije Kabgayi gdje je Otac Vjeko vršio svoje misijsko poslanje. Želim podijeliti s vama ovo tužno iskustvo sjećanja na desetu obljetnicu neočekivane smrti oca Vjeke. Ovdje ću iznijeti svoje iskustvo s Vjekom. Roditelji, braćo i sestre oca Vjeke, prošlo je deset godina otkako nas je on napustio. Čuli smo da je 31. siječnja 1998. otac Vjeko ubijen od nepoznatih počinitelja u Kigaliu i do danas nema nikakvih rezultata o njegovoj smrti. Mi neizmjerno tugujemo zbog njegove smrti. Dopustite mi da prijeđem na stvar. Otac Vjeko je bio čovjek vjere, čovjek uvjerenja, ali posebno čovjek ljubavi i jakog milosrđa za sirotinju. On je volio sve ljude bez razlike.

Živeći u Kivumu, žrtvovao je svoj život za žitelje Kivumua pomažući sirotinji. On je izgradio mnoge kuće za siromašne, brinuo se za bolesne, čak i za vrijeme rata 1994. i genocida, nije razmišljao o odlasku iz Kivumua. Običavao je govori "Nitko mi ne može uzeti život, ja ću ga sam dati. Ja volim ovaj narod u Kivumu, i ako ga napustim isto je kao da sam i umro.". On je pokazao svoju ljubav tijekom 1994. u vrijeme genocida,  kada je spasio mnoge ljude od sigurne smrti. Pomagao je izbjeglice. On je bio uistinu odlučan čovjek koji se nije bojao suočiti ni sa kakvom poteškoćom.

Ja sam jedna od mnogih koja je imala priliku poznavati ga. 1984. kao mlada djevojka koja je imala želju slijediti Isusa, ali nisam imala jasnu viziju kako slijediti Isusa i što je to volja Božja koju ja trebam slijediti. Otac Vjeko skupa sa drugom bijelom braćom pokazao mi je put i volju Božju svojim radom pomažući siromašne. On nas je srdačno primio s sa njegovim odličnim Kinyarwanda (domaći jezik). Ja i druge koje su se željele posvetiti Bogu smo bile ohrabrene od oca Vjeke. Zatim smo stupile u zajednicu pod imenom „Prijatelji Sv. Franje“ kojoj je Vjeko bio glava. Snažno nas je privukao svojom ljubavlju i lijepom rječju. Poučava nas je kako moliti, kako raditi, i prije svega pomagati sirotinji. Skupa smo posjećivali ljude po selima. Zbog Vjekina primjera, mi smo 1986. postale sestre franjevke.

Otac Vjeko je pomagao nas sestre, ali također i cijelu zajednicu u Kivumu prije, tijekom i nakon rata i genocida 1994. Mi ne možemo zaboraviti ulogu koju je on igrao nakon genocida 1994., pomagao je udovice i siročad. Djelo koje je on počeo se nastavlja. Iz njegovog djelovanja su proizašla mnoga udruženja. Doista, on nam je dao ekonomsko, duhovno i društveno uporište; i to ne samo našoj redovničkoj zajednici, nego i cijelom narodu Ruande. Mi smo uspostavili mnoga prijateljstva s onima koji vole Vjeku, s ocem Dragom iz Bukamu, ocem Ivicom iz Ugande i mnogim drugim fratrima i sestrama. I na koncu želim reći: Otac Vjeko je bio čovjek istine i ljubav prema onima koju su bili potrebni njegove pomoći. Nikad ga nećemo zaboraviti. On će uvijek biti naše ogledalo i svjetlo u našem životu. Blagoslovio ga svemoguće Bog u vjeke vjekova.

Želim se posebno zahvaliti cijeloj franjevačkoj zajednici na potpori  i podršci prema našoj franjevačkoj zajednici u Ruandi. Također se zahvaljujem roditeljima i rodbini oca Vjeke koji nas nastavljaju posjećivati kao prijatelji prije i nakon smrti oca Vjeke.

Mir vam i Dobro!

Napisala sestra Restude Nyirahabumugisha, učiteljica u školi.