Ne dijelite ljudima ribu, naučite ih pecati - rečenica je koju stalno, uporno i tvrdoglavo ponavljam svima onima koji dođu u Afriku. Ljudi su često u zabludi i misle da preko noći mogu promijeniti svijet. Ja sam u Africi evo već 24 godine i tek sada vidim prve prave rezultate svoga rada – a to je uspjeh mladih ljudi koje sam, kao malu dječicu, doslovno spasio ulice, dao im knjige u ruke, tjerao ih u školu, vježbao s njima, borio se zajedno s njima.

Naravno, i drugi rezultati su vidljivi već odavno – u brojnim smo selima u Ugandi i Ruandi izgradili crkve, ambulante, škole, spremnike za vodu i brojne druge objekte. Međutim, pravi uspjeh je vidjeti da su djeca, koje sam tjerao i poticao da uče i školuju se, danas uspješni mladi ljudi, sa zavidnim karijerama. Zato krajem svake godine sa velikom radošću odlazim u Ugandu, u maleno selo Rushoka, gdje sam proveo desetak godina svog misionarskog djelovanja, prije nego sam došao u Ruandu.

Potkraj godine u tom se selu okupljaju mladi ljudi, koji danas imaju tridesetak godina, a koji su zahvaljujući meni završili školu. Budući da me smatraju zamjenskim ocem, na njihovo godišnje okupljanje pozivaju me kao počasnog gosta. Iako baš ne volim to da me se posebno ističe, jer sve što sam radio, radio sam sa srcem, a ne zbog nekog interesa, uvijek rado odlazim na ovo okupljanje, jer njihov uspjeh daje mi snagu da nastavim “gurati” nove i nove generacije u školu, da ih tjeram da uče, jer to im je jedini pravi ključ za izlazak iz siromaštva.

Na okupljanju održanom nekoliko dana pred Novu godinu okupilo se tridesetak mojih bivših stićenika. Mnogi nažalost nisu mogli doći, jer su nakon završenih fakulteta karijere nastavili u drugim državama. Pa im dolazak u Rushoku nije bio jednostavan. Bio sam izuzetno sretan i ponosan kada sam ih vidio na okupu. Sve su to odreda danas uspješni ljudi, koji su zasnovali obitelji i žive jedan pristojan život dostojan čovjeka. Imaju sve ono što kao djeca nisu mogli niti sanjati. Neki su profesori u osnovnim i srednjim školama, neki čak i na fakultetima, neki imaju uspješne privatne tvrtke, neki su farmaceuti, medicinske sestre...

Uglavnom je riječ o nekadašnjim klincima koji nisu imali ili oba roditelja, pa su živjeli kod nekoga od rodbine, ili nisu imali očeve, pa su živjeli samo sa majkama. I svi su imali nešto zajedničko – bili su izuzetno siromašni, gladni, bez perspektive. Kada sam došao u Rushoku i shvatio koliko zapravo takve djece ima, već tada sam znao da će obrazovanje mladih biti moj jedini pravi misionarski put. Danas vidim da se nisam prevario!

A oni... Danas priznaju da sam im često išao na živce, jer sam ih tjerao da uče, da su često pokušavali eskivirati i “brisati” od mene, tog dosadnog bijelca, koji ih tjera da sjede za knjigom, dok se druga djeca bezbrižno vani igraju. Ali negdje duboko u sebi znali su, borci mali, da samo uporni mogu uspjeti u životu. I zato nisu odustajali.

Naravno, i tu sam se služio dobrim, starim trikom. Svaki uspjeh, svaka dobra ocjena, svako dobro ponašanje bilo je nagrađeno! Koristio sam se sitnim trikovima kako bih ih motivirao. Nikada ništa od mene nisu dobili, a da to nisu zaslužili. Znači, samo za dobru ocjenu i iznimno zalaganje dobili bi komad nove odjeće, ili novu olovku, knjigu ili bombon, novu obuću.. To je jedini pravi način, jer samo tako sam ih mogao naučiti da im ništa neće samo pasti sa neba i da se za sve sami moraju potruditi. A istovremeno sam motivirao one malo lošije, da budu uporniji i bolji kako bi i oni zaslužili neki poklon. I danas se u Ruandi, gdje trenutno školujemo 370 mladih, koristim istim trikom. Koji još uvijek pali!

Među tom mojom “prvom generacijom” školaraca, danas uspješnih mladih ljudi, nalazi se i Joseline, danas tridesetjednogodišnjakinja, koju smatram svojim članom obitelji, toliko smo se povezali. Bila je najupornija, najveći borac. Ostala je bez oba roditelja kada je bila u 4. razredu osnovne škole. Rodbina joj je uzela sve. Snalazila se kako je znala, nije imala za školarinu, pa je ilegalno odlazila u školu, samo da bi držala korak sa svojom generacijom. Kada sam saznao za njezinu priču, uzeo sam je pod svoje.

Da ne duljim, jer njezinu životnu priču možete pročitati u knjizi “Naš čo’ek u Africi”, reći ću samo da je Joseline sa izuzetnim uspjehom završila i osnovnu i srednju školu, pa i fakultet, a toliko smo zajedno trenirali stolni tenis da je svojedobno bila prvakinja Ugande te je predstavljala svoju zemlju na Univerzijadi u Bangkoku. Danas je uspješna mlada žena, živi u Pragu sa svojim suprugom glazbenikom, imaju troje prekrasne djece.

Sa velikom osmijehom na licu vratio sam se iz Ugande u Ruandu, gdje danas djelujem kao misionar u selu Kivumu. Jer, moja prva generacija samo mi je dokazala da je obrazovanje mladih njihov jedini i pravi ključ za bijeg od siromaštva i gladi.

Foto galerija