Moj prijatelj i ja smo tokom zimskih praznija odlučili napustit Zagreb, i otići u Centar Otac Vjeko u Kivumu. Trebalo nam je neko vrijeme da se priviknemo na šetanje ulicama Kivumua, sugotrajni pogledi, osmjesi i pozdravi nisu nešto na što smo navikli u svom rodnom kraju. Treba vremena da se čovjek privikne i počne uživati u malim radostima koje izazove kod djece, pa čak i kod odraslih.

Jednoga dana smo obliaziji obližnje puteve i djeca su nas počela pratit, desilo se to već par puta pa nismo mislili da će se išta desiti. nakon nekog vremena još djece se priključilo i par njih je površno znali engleski pa smo počeli pričati. Pozvali su nas na nogomet u dolini izmeu dva brdašca, to je bio njihov teren. Otišli smo doma po loptu da bi pronašli 20ero djece kako nas nestrpljivo čeka pred vratima. Odšetali smo do igrališta i još malo pokušavali pričati s djecom. Svako od njih je znao jednu ili dvije riječi na engleskom jeziku te su zajedničkim snagama slagali rečenice.

Postavili smo papuče kao golove te svi zajedno bosi zaigrali nogomet. Jedno dva sata smo igrali s njima, zezali se i dobacivali loptom. oni mali, veliki, svi koji su došli samo su se ubacili u igru i zaigrali. Nakon nogometa su se sjeli u krug oko nas te nas znatiželjno ispitivali o dlakama, aparatiću, godinama itd. Također su na sporbali učit svoje riječi i izreke. Na svaki naš odgovor su se slatko nasmijali jer im je to toliko neuobičajno.

Svi imaju predrasude Afričke djece kao neke koje žicaju stalno i za šta god mogu, i da će probat dobit šta god mogu. Iako s njihovog stajališta to ponašanje je razumivo, oni nam nisu pokušali uzet niti molili za loptu. samo su nam rekli da se nadaju da će nas vidjet i sutra na nogometnom igralištu. Od tad smo ih često viđali na igralištu i po ulicama sela te s osmjehom pozdravljali svaki put.

Foto galerija