Hodajući Gitaramom (nedaleko od Kivuma), nisam obraćao pažnju niti najmanje kada se jedan mali dečkić od svega par godina iz petnih žila zaletio u mene i zagrlio me oko bokova. Tako me držo kojih par sekundi i samo dignuo glavu i nasmijao se. Nije me puštao. Vidio sam njegovu majku sa strane kako gleda ovaj prizor s pomalo srama i podignuo sam palac da joj dam do znanja da je sve u redu i da mi ne smeta. Podigao sam ga s poda i uzeo u ruke. Kada je došao moj bus i vrijeme da se raziđemo majka ga je uzela pod ruku i počeo je plakati. Jedva se odvojio od mene.

Što je izazvalo njegovu sreću, ja ne znam, ali ova situacija dobro opisuje većinu iskustava koje sam imao u Ruandi i ruši većinu briga koje ljudi imaju u vezi sa sigurnošću. Ja sam se isto bojao kada sam došao, nisam znao smijem li se slobodno kretati, ulaziti u dućane ili vaditi mobitel u gradu. Prvi put kada sam čekao bus i kada je isti došao sa otprilike 15ak ljudi skučenih u njemu iskreno nije mi bilo svejedno. Razmišljao sam dali da uđem ili ne. U gradu sam izbjegavao bilo kakav kontakt s ljudima i bilo mi je primarno da dođem od točke A to točke B u što kraćem vremenu - opet, radi svoje sigurnosti. Od kuda se taj strah javljao, također ne znam, ali bio je pristuan. Ne samo kod mene, nego kod Filipa također i kod naših roditelja.

Ljudi u Ruandi mogu ponekat možda biti malo naporni s upitima za taxi ili kupovinu voća npr., ali nikada neće biti neugodni ili vam stvarati osjećaj nelagode. Doduše, baš suprotno. Filip i ja smo doživjeli jako ugodna iskustva putujući kroz Ruandu, svugdje smo dobrodošli i nasumični ljudi na cesti nas pozdravljaju. Neki su nas čak i slikali jer smo im zanimljivi pošto smo bijeli.

Kada malo bolje razmislim, ne mogu dokučiti od kuda svi ti strahovi proizlaze, ali kroz vrijeme provedeno ovdije i iskustvo lako je zaključiti da istih nema i da se nebi trebao brinuti. Ruanda je jedna od najsigurnijih zemalja Afrike, pogotovo za bijelce, ako ne i najsigurnija.

Foto galerija