Nije puno vremena prošlo da sam se vratio iz Afrike gdje sam se u svom volonterskom radu susreo s mnogim misionarima. Najdraži susreti bili su naravno sa zemljacima, Hrvatima. Od mene iz Kigalija gdje sam radio do fra Ivice Perića u Kivumu ima nekih 40-tak kilometara tako da sam se s njim osobito često viđao. Često sam i navraćao u Kivumu, na kraće ili duže vrijeme, i provodio vrijeme sa Ivicom i njegovom subraćom. Tko god je ijednom posjetio Kivumu morao je osjetiti da je jedan snažan duh još uvijek prisutan u tom slikovitom ruandskom selu, duh jednog misionara koji je ostavio traga na ovdašnjim ljudima, radu župe i škole. To je duh pokojnog fra Vjeke Ćurića, fratra koji je živio i doslovno ostavio život za ljude kojima je došao služiti iz daleke Bosne. Njegov je rad bio najintenzivniji tijekom genocida 1994. kada je Vjeko spasio na stotine ljudskih života, ali i nakon njega, u projektima školovanja obrtnika, pomaganja udovica, rada u biskupiji itd. Nažalost njegov misionarski rad završio je mučeničkom smrću. 31. siječnja 1998. ubijen je u centru Kigalija.

O fra Vjeki postoje mnoge priče, neke zapisane, a još više njih nezapisanih. Njegova su herojska djela inspirirala i američki film o ruandskom genocidu. O njemu je pričala njegova obitelj, subraća, prijatelji, ljudi koje je spasio, ljudi kojima je služio. Pričalo se najviše o njegovom fratarskom, misionarskom životu, no bilo je potrebno nadopuniti jedan ne tako nevažan segment – njegovo djetinjstvo. Na ideju fra Ivice ja sam prihvatio tu "misiju" i nedugo nakon povratka posjetio obitelji Perić i Ćurić u Bosni.

Pošavši iz Splita autobusom i uživajući u kanjonu moćne Neretve prvo sam stigao do Sarajeva gdje sam se susreo sa obitelji fra Ivice. Tako sam uspio upoznati i njegove roditelje, sestre i jednog brata iz njihove mnogobrojne obitelji, i ispričati u najkraćim crtama moje iskustvo Afrike i susreta i rada sa njihovim sinom. Slijedećih dana imali smo prilike bolje se upoznati i napričati. Mnoge ih stvari vežu sa obitelji Ćurić i već drugi dan dogovorili smo susret sa Vjekinim roditeljima. Njima u posjet krenuli smo Ivicini roditelji, stric i ja.

Lijepo je kada se ljude pri ulasku u kuću pozdravlja sa:"Hvaljen Isus i Marija!" Taj se običaj na svu sreću u ovim obiteljima nije izgubio. Od takvih "sitnica" započinje djetinjstvo naših misionara u jakim vjerničkim obiteljima, i stječe se dojam da su upravo zdrav odgoj i usađivana vjera od malih nogu igrali važnije uloge u njihovim životnim pozivima. Tako i mi pozdravljamo, domaćini odgovaraju:"Uvijek hvaljen!" i ulazimo u kuću. U kući Ćurić nalazimo njegova oca Petra, majku Anu, i susjedu koja pomaže u domaćinstvu. Još ima dobrih starih običaja koji u ovom kraju nisu zaboravljeni. Sa vrata nas već nude okrijepom, sa rakijicom ili kakvim drugim pićem, te malo meze da se oporavimo od puta.

Da budemo iskreni, put i nije bio nešto naporan, ali okrijepa je dobro došla. Roditelji Perić i Ćurić dobro se već poznaju, pa sam se i ja predstavio, rekao tko sam i što sam, i što je cilj moga posjeta. Čim sam rekao da sam bio u Africi, pa neko vrijeme i u Kivumu, odmah sam im bio drag. Spremno su prihvatili pričati o Vjeki, još su tako žive sve te uspomene u njihovim srcima... U razgovoru sam saznao da Vjekina sestra i ja živimo u istom gradu, tako da sam se po povratku u Rijeku i s njom našao i upotpunio njihovu priču sa par detalja.

Dakle Vjeko Ćurić rođen je 26. travnja 1957. u selu Lupoglav kraj Žepča, u Bosni. Rođen je u veliku obitelj - zajednicu u kojoj su u to vrijeme živjeli njegov otac sa svoja dva brata i njihovim obiteljima. Lokalne su župe gotovo oduvijek vodili fratri, pa Vjekina majka pripovijeda da mu je jedan od njih – fra Vjeko Šunjić – i nadjenuo ime. Govori o Vjeki kao o zlatnom djetetu čije je i samo djetinjstvo nosilo neki znak posvećenosti Bogu. U obitelji Petra Ćurića bilo je 6-oro djece – petoro braće i sestrica Ljubica. Upravo se ona sjeća kako ih je Vjeko kao male čuvao. Već je onda on za igru djeci "držao misu" koju je znao cijelu napamet na latinskom. Ljubica kaže da im je to kao maloj djeci bilo i dosadno i naporno jer su morali klečati, ali da ih je Vjeko umjesto pričesti znao nagraditi nečime što su voljeli, najčešće bombonima, i to ako bi bili dobri na njegovoj "misi". Majku je od malih nogu molio da mu skroji habit. Navečer je često trčao kod susjeda da bi se sa njima molio. Pamte kako je Vjeko tražio i od susjeda da na kraju izmole jedan "Oče naš" kako bi on postao "pratar". Tada još nije niti mogao izgovoriti "fratar", ali je njegova molitva očito bila uslišana.