Kada jednom kročiš na afričko tlo, teško je sve doživljaje, emocije i dogodovštine staviti na papir.

Na put sam krenula krajem siječnja, pomalo uplašena zbog činjenice da idem na meni potpuno nepoznat kontinent i u meni potpuno nepoznatu zemlju. No, čim sam stigla u Ruandu, prekrasnu zemlju s prekrasnim ljudima, strah je brzo nestao. Gostoprimstvo svećenika, osobito fra Ivice, najviše me oduševilo. Od trenutka kada sam stigla u Kivumu osjećala sam se kao kod kuće.

Nakon gradske buke, užurbanosti zbog obveza na fakultetu, moj dolazak u predivnu prirodu u kojoj po nekoliko dana ne čuješ zvuk auta osim fra Ivičinog „zmaja“ (toyota starlet, stara 20 godina), pjev ptica i zvuk bubnjeva činili su se kao raj na zemlji.

Prva stanica obilaska bila je Srednja strukovna škola „Otac Vjeko“. Odmah na ulasku u školu dočekali su me začuđeni pogledi, ali i sramežljivi osmijesi vrijednih učenika. Svi su bili iznenađeni dolaskom još jednoga umuzungua (bijelca). Idući dan odmah smo osnovali mali zbor koji je trebao nastupiti na priredbi upriličenoj za 15. obljetnicu fra Vjekine smrti.

Isprva sam mislila da je to nemoguća misija – pripremiti zbor za jedan dan, pogotovo zato što je pjesma koju smo trebali pjevati bila na engleskom, a neki od njih su jedva znali reći dvije-tri riječi. Ali, nakon mog „ručnog“ objašnjavanja tehničkih stvari, pjesma je bila gotova za 2 sata jer su se učenici maksimalno potrudili da izvrše zadatak. Afrička glazba obiluje kompliciranim ritmovima i prelijepim melodijama. Zamislite moju radost kad sam ja, neuki bijelac, dobila priliku voditi jedan afrički zbor!

15. obljetnica fra Vjekine smrti obilježena je svečano. Na misi je bilo mnogo svećenika i svi su željeli odati počast tom velikom misionaru. Misa je trajala oko 3 sata, a kasnije sam saznala da je to ovdje normalno. Ovdje se misa slavi uz pjesmu i ples. Bubnjevi su glavni instrument u crkvi, a ljudi pjesmom slave Boga – još jedna stvar koja me kao glazbenika oduševila.

Nekoliko dana kasnije posjetili smo Nacionalni park Akagera i vidjeli životinje koje smo dosad mogli viđati samo na filmovima. Posebno zanimljivo je bilo sresti slona koji nas je doslovno zaskočio iz grmlja i krenuo trčati za nama!

No Ruanda nije samo država veličanstvenih ljepota, ona je također država koja je pogođena velikom tragedijom, genocidom u kome je život izgubilo oko milijun ljudi.

Kao dijete koje je preživjelo ratne strahote u mojoj Bosni i Hercegovini mislila sam da me ništa više u vezi rata ne može iznenaditi, ali posjeta Memorijalnom centru u Kigaliju me toliko šokirala i samo još dublje uvjerila koliko je ovaj narod snažan, jer su usprkos svemu nastavili živjeti što je moguće normalnijim životom.

Ljudi ovdje osvajaju čovjeka svojom ljubaznošću, gostoprimstvom, spremnošću da s tobom podjele i ono malo što imaju. Uvijek su nasmijani i za mog dosadašnjeg boravka ovdje sa sigurnošću mogu reći da nisam srela niti jednu osobu koja nije bila ljubazna prema nama.

Moj prvi zadatak je bio da pomognem sa zborom u školi, pokažem neke stvari s  profesionalne strane, ali ubrzo sam shvatila s koliko talenta imam posla, pa smo odlučili da ćemo krenuti s glazbenom edukacijom učenika. Tužno je to što ljudi s toliko talenta nemaju prilike nigdje razviti taj svoj talent. Naime, u Ruandi ne postoje glazbene akademije, ni glazbene škole.

Ruanda možda jeste zemlja s tisuću brežuljaka i milijun osmjeha, ali je također zemlja s bezbroj problema koji svaki dan sve više pogađaju njene stanovnike. Kada na televiziji gledamo svu onu gladnu djecu, isprva smo šokirani i tužni, no ubrzo zaboravimo na to i nastavimo sa svojim životima kao da oni ne postoje. Tek kad provedeš neko vrijeme u njihovoj okolini, shvatiš koliko si zapravo sretna osoba. Mi bacamo novce na skupe parfeme, šampone i raznorazne kremice, oni svoju kosu šišaju na kratko jer nemaju novaca za skupe preparate. Mi struju shvaćamo zdravo za gotovo, kao nešto što se podrazumijeva, oni su ljudi koji su nedavno tek dobili struju i svakodnevnim nestancima imaju podsjetnik da je to nešto što se treba cijeniti.

Biti volonter ovdje u Ruandi ne znači biti nečiji spasitelj. Ne znači da će te ljudi veličati zbog tvog pothvata. Biti volonter u Ruandi znači prenijeti svoja znanja na druge, znači spoznati pravu sliku svijeta, pomoći samima sebi da spoznamo da postoje dobri ljudi na svijetu, koji su unatoč materijalnom siromaštvu naoružani najjačim oružjem na svijetu – osmijehom i uživanjem u malim stvarima.

Foto galerija