Ovoga puta, tekstom vam se ne javljam iz Ruande, kako ste naviknuli, već iz moje Bosne i Hercegovine gdje sam došao na jednomjesečni godišnji odmor.

Iako nam je izgradnja škole u punom zamahu te sam isprva planirao odgoditi godišnji odmor, nekoliko poziva iz moje domovine ipak me nagnalo da nakratko napustim gradilište i zaputim se na put.

Jedan od njih bilo je vjenčanje moje nećakinje Andreje i njezinog izabranika Davora, ali i nagrada koju sam primio u Kiseljaku. Naime, uručena mi je plaketa Općine Kiseljak “radi velikog doprinosa na planu humanosti i duhovnosti, zalaganja za pomoć potrebitima i ljubavi iskazane spram čovjeka kojima se promovira Općina Kiseljak i cijela BiH”.

Međutim, u BiH nisam stigao sam. Sa mnom je doputovalo i troje Ruanđana: fra Fidele Nsengiyumva, fratar koji radi sa mnom u Kivumuu, Fortunee Mukaneza - ravnateljica jedne od četiri osnovne škole u župi Kivumu te Oswald Ngendahimana, kuhar iz samostana, kojega još nazivamo i najdugovječniji 'fratar' u Kivumuu.

Oni su došli u BiH na Međunarodni festival mladih Mladifest u Međugorju zahvaljujući mladom bračnom paru iz Zagreba, Kseniji i Petru Zečeviću, zaljubljenicima u Međugorje.

Ksenija i Petar bili su prošle godine u Ruandi kako bi obišli svetište Kibeho, mjesto gdje se ukazala blažena Djevica Marija, gotovo u isto vrijeme kao i u Međugorju. Po povratku u Hrvatsku javili su mi se i rekli da im je želja na sljedeći festival mladih u Međugorju povesti i nekoliko Ruanđana. Brzo su se organizirali, o svojoj želji izvijestili prijatelje, njihova ideja sjajno je prihvaćena i vrlo brzo su prikupljena sredstva za kupovinu avionskih karata za troje naših ruandskih prijatelja. I tako su u avion za BiH sa mnom sjeli fra Fidele, ravnateljica Fortunee i naš kuhar Oswald.

Presretan sam i zahvalan što smo to sve uspjeli izorganizirati te omogućiti Ruanđanima da dođu i vide kako se kod nas moli, radi i poštuje drugi čovjek, a istovremeno da vide drugu kulturu i običaje, način života..

Osim u Međugorje, odveli smo ih i u Osovu gdje su obišli roditelje pokojnog fra Vjeke Ćurića koji je radio, živio i svoj život dao za dobro Ruande.

Evo kako su naši ruandski prijatelji doživjeli i proživjeli svoje dane u BiH:

Oswald Ngendahimana

„Ma, tko bi rekao da ću i ja jednoga dana vidjeti svijeta?! Kada mi je fra Ivica prije nekoliko mjeseci rekao kako postoji mogućnost da idem s njim u BiH na Međunarodni festival mladih u Međugorju, bio sam sumnjičav. Mislio sam da je to neizvedivo, jer cijene avionskih karata meni se čine astronomski visoke. Sam si tako nešto nikada ne bih mogao priuštiti.

Ali, eto, zahvaljujući dobrim ljudima, našlo se i za mene mjesto u tom velikom avionu. Bio sam jako uzbuđen!

Iako.. Na početku putovanja malo su me isprepadali. U zračnoj luci u ruandskom glavnom gradu Kigaliju, prilikom kontrole putovnica, počeli su me ispitivati – kuda idem, zašto idem, tko mi je platio kartu, hoću li se vratiti..

Kada je to vidio fra Ivica odmah se vratio, jer je on prije mene prošao kontrolu. No, rekli su mu da je sve u redu, ali i dalje nastavili mene ispitivati. Osjećao sam se dosta neugodno i bilo me strah da me neće pustiti u avion. Ipak, sve je dobro prošlo!

U avionu, novo uzbuđenje. Kao prvo, prvi sam puta uopće sjeo u avion i vidio ga iznutra. A onda mi je fra Ivica počeo objašnjavati što je što. Najviše me oduševilo to što svaki putnik u sjedalu ispred sebe ima mali ekran na kojem može gledati filmove, igrati igrice, slušati glazbu. Čudo! Cijelu noć nisam oka sklopio. Nisam znao što bih prije. Slušao glazbu ili gledao filmove.

Još kada su donijeli večeru, a uz to i piće. Čak sam mogao i birati što želim jesti i piti. Mom čuđenju nije bilo kraja! Znate, kod nas kada vam netko dođe u goste, nema biranja, dobije ono što imate u kući. I to je to.

Čuđenje se nastavilo i po dolasku u BiH. Pa ta je zemlja brdovitija od Ruande! Fra Ivica nas je proveo i obišli smo dosta toga, ali posebno me se dojmio put do Međugorja. Sve kamen, brda, mostovi i tuneli. Tako što nikada nisam vidio.

Posebno sam bio sretan što smo obišli roditelje pokojnog fra Vjeke Ćurića. Ja sam uz njega doslovno odrastao i radio sam s njim od samoga početka, odnosno od dolaska fratara u Kivumu.

Uvijek mi je bilo čudno kako su se fratri odlučili doći u misije, kada im je ovdje u njihovim zemljama sve bogatije i drugačije, da ne kažem ljepše. Sada doista razumijem tu njihovu ljubav prema čovjeku i želju da pomažu drugima. Jer samo ih to može držati u siromašnim afričkim zemljama.

U BiH su svi bili jako susretljivi i topli pri susretu s nama. Jako su me iznenadile kuće u kojima smo boravili. Tako što vidio sam samo u filmovima...

Međugorje je,opet, nešto što nisam vidio ni u filmovima. Vjera ovoga naroda za mene je potpuno čudo – nevjerojatno je da ljudi satima i satima pješače bosonogi te da im vidite kako im noge krvare...

Budući da sam kuhar po zanimanju, jako me zanimalo kako se tu kuha i što se jede. E, i to je priča za sebe!

Gdje god da smo došli, sve neki novi specijaliteti. Sve je potpuno drugačije nego kod nas u Ruandi. Htio sam sve probati, ali nisam stigao. Zato se nadam da ću imati šansu ponovo doći u BiH kako bih zaokružio svoje „istraživanje“.

Ovdje nema kuhanih ili prženih banana, mileta, manjoka, slatkastih krumpira.. Ali zato ima raznih vrsta pita, mesnih delicija poput ćevapčića, ukusnih kolača.

Hrana je potpuno drukčija, ali i način kako se u kući dočakuje gost. Recimo, kod nas nema tog običaja da se nekome, tko vam dođe u goste, nudi hrana. Jer, nemamo mi toliko hrane da je dijelimo. Mi svoje goste ponudimo pićem. To najčešće bude sok ili pivo od banana.

A u BiH, osim što dobijete pun stol hrane, tu vam nude i razne vrste pića. Uživao sam u svemu, ali moram priznati da mi je bilo teško pratiti taj tempo. Rakija, pivo, vino, pa opet sve ispočetka. Na početku sam postao poprilično „veseo“ dok nisam shvatio da ne moram popiti sve što mi ponude, nego samo ono što sam izaberem.

Posebno me oduševila gostoljubivost svih ljudi koje smo posjetili. Sjajno je to koliko su ljudi u BiH susretljivi i ljubazni! Važno je da se družite, koliko sam uspio vidjeti, ovdje pleme ništa ne znači. Važan je čovjek i prijatelj. Recimo, u našoj kulutri piće se pije samo sa prijateljem. Koliko sam po tome uspio zaključiti, u BiH su onda svi prijatelji!“

Fortunee Mukaneza

„Ono što je na mene ostavilo poseban dojam su gostoprimstvo i toplina ljudi u BiH. Već sam ranije bila u Italiji, ali tamo nisam osjetila toliku ljubav prema ljudima, kao sada boraveći kod fra Ivicinih i kod fra Vjekinih.

Prekrasno je kako su se žene odnosile prema meni, brižno i pažljivo. Tu, prije svega, mislim na majku fra Vjeke te na fra Ivicinu majku i sestre. Prema meni su se ponašale kao da sam im kćer ili sestra. Osjetila sam tu snažnu majčinsku ljubav.

Doista je sjajno kako su me prihvatile bez rezerviranosti. Meni je to čak i pomalo čudno, jer kod nas u Ruandi se svaka riječ i izrečeno 'važe' i teško se iskazuju osjećaji.

Hrana i piće su potpuno drugačiji nego kod nas. U životu nisam toliko mesa pojela, koliko sam pojela sada za svog boravka u BiH! Imala sam osjećaj da se ovdje samo jede, a ne samo tri puta na dan kako je bilo za očekivati. Koga god posjetite, svatko servira na stol nešto za jesti i piti.

Međugorje me oduševilo! Tamo sam doživjela jedinstvo naroda u vjeri. Pristigli su vjernici iz svih krajeva svijeta, a svatko se osjećao kao da je u svome rodnom mjestu. Nije se gledalo otkud je netko, već su se svi osjećali kao domaći. Vjera nas je spojila u jedno.

Mi iz Ruande smo malo privlačili pozornost zbog boje naše kože, a i zbog zastave. Čak smo morali dati i nekoliko intervjua!

Jako sam zahvalna Kseniji i Petru što su nam omogućili dolazak u BiH. Ovo je zaista bilo veliko i nezaboravno životno iskustvo!

Učiteljica sam po profesiji i posebno me oduševilo to što je u BiH školstvo tako uređeno da sva djeca imaju priliku ići u školu. Kod nas u Ruandi, nažalost, nije tako. Zato sada još bolje razumijem želju pokojnog fra Vjeke i sada napore fra Ivice da u našoj župi Kivumu izgrade škole. Samo će školama i obrazovanjem trajno pomoći našoj djeci. Jer, potpuno je jasno da razvoj društva dolazi sa obrazovanom nacijom...

Fra Fidele Nsengiyumva

Nezaboravno je bilo! U BiH su nas svi prihvatili ako da smo svi braća i sestre. Hrana je bila super: suha pečenica, razne kobasice, pite, čevapčići. Sve to mi nemamo u Ruandi i za nas je to bilo nešto potpuno novo.

Crkve i druge zgrade priča su za sebe. Stil gradnje je potpuno, potpuno drugačiji nego kod nas.

BiH je definitivno brdovitija od Ruande i zato sad razumijem zašto fra Ivica toliko voli okuke kada vozi. To ga sigurno podsjeća na dom.

Nisam mogao vjerovati da se toliko naroda može okupiti na jednom mjestu na molitvu i štovanje Boga, kao što sam vidio u Međugorju. Slaviti svetu misu na ovakvom mjestu za mene je velika novina. Bio sam presretan biti u koncelebraciji sa oko 500 svećenika. Još uvijek sam pod snažnim dojmom. Posebno me oduševila razdraganost naroda sa jednom velikom poniznošću i poštivanjem.

Sada tek vidim i shvaćam koliku žrtvu čine misionari kada dođu kod nas da nam pomognu. Napustiti ovakvo blagostanje i doći u Afriku, to je velika žrtva.....

Hvala svima koje smo susreli i onima koji su nam pomogli da dođemo u BiH, a posebno želim zahvaliti provincijalu Bosne Srebrene fra Lovri Gavranu koji nam je poslao garantna pisma kako bismo mogli dobiti vize.

Foto galerija