Prije petnaest godina sam prvi put došla u Afriku. 1979. sam studirala na Londonskom modnom koledžu u Engleskoj i imala sam sreću da upoznam jednu krasnu ženu – istinsku legendu svoga vremena – ženu koja je živjela mnogo, mnogo godina u Ugandi kao časna sestra... ali kao vrlo neobična časna sestra... Običavala sam govoriti kako je Mary „časna koja radi“, a ne „časna koja moli“. Mary i ja smo postale istinske prijateljice i to prijateljstvo traje već više od trideset godina.

Jednog dana, nekoliko godina nakon što smo završile studij i Mary se već bila vratila u Ugandu, a ja sam se vratila u Kanadu, ona me nazvala i pitala da li bih bila spremna pomoći joj u projektu otvaranja krojačke škole u malenom selu Nyamitanga blizu grada Mbarare na jugozapadu Ugande. Naravno da sam pristala!

I tako je počelo... upecala sam se već prilikom svog prvog posjeta Africi! Ja mislim da se Afriku može ili voljeti ili mrziti... nitko pred njom ne može ostati ravnodušan. A ja sam je zavoljela. Planirala sam ostati tri mjeseca i pomoći u izradi krojačkog plana i programa za školu. Ostala sam četiri i pol mjeseca. Nakon toga, tijekom zadnjih petnaest godina, uvijek sam se iznova vraćala u Afriku (sada već barem u deset-dvanaest navrata) – u Ugandu, a sada u Ruandu, kad god su to vrijeme i novac dopuštali. Napisala sam dvogodišnji nastavni program za krojačke škole u obje države i sada vrijeme uglavnom trošim na obuku učitelja koji predaju po mom nastavnom planu i programu.

Prvi moj posjet – davne 1996. – bio je ispunjen uzbuđenjem, čuđenjem, zbunjenošću, često nedostatkom razumijevanja i, najviše od svega, dubokim osjećajem zadovoljstva. Vratila sam se s osjećajem da sam zaista NEŠTO URADILA... na kraju krajeva, pomogla sam da se u Africi osnuje jedna krojačka škola! Wow!

A onda mi je sinulo!... Postoji li zaista nešto što se zove „altruizam“? Iskreno da ti kažem, uopće ne vjerujem da zaista postoji čisti altruizam. Mogla bih sada krenuti u duboku filozofsku raspravu na tu temu, ali dopusti mi da umjesto toga samo ukratko objasnim: kada nešto učinim iz darežljivosti ili sažaljenja ili milosrđa, što se dogodi?... Osjećam se dobro, zar ne?... I što više to činim, to se bolje osjećam, zar ne? Ovdje je ključna riječ „ja“... „Ja“ se dobro osjećam, „Ja“ se osjećam sretnom što sam se rodila takva kakva jesam, da budem uspješna, da si mogu priuštiti da budem darežljiva, „Ja“ osjećam zadovoljstvo... Mislim da me razumiješ.

Dakle... ne bih li ja trebala biti ona koja je zahvalna?... Ne bih li zapravo ja trebala biti zahvalna zato što mogu biti tako sretna?

Želiš biti volonter? OK, krenimo od početka: Zašto? Zašto želiš biti volonter?... Razmisli... stvarno razmisli o tome i budi iskren prema samome sebi i možda shvatiš da ti imaš potrebu da te netko treba.

Dalje, u čemu si stručan? Imam još jedno iznenađenje za tebe... uopće ne moraš biti nekakav stručnjak! Zapravo, biti stručnjak predstavlja svojevrsnu slabost – Poznajem volontere koji smatraju da su „eksperti“... stekli su toliko obrazovanja, toliko mudrosti i znanja da oni sami više nisu sposobni da išta drugo nauče. Oni su došli samo da „predaju znanje“ – šteta! Ima toliko toga za naučiti! Uvijek se potajno smiješim kada se zadesim pokraj nekog „eksperta“ na avionu koji leti za Afriku, jer on se zaputio da „spasi domoroce“ i „ispriča im sve o AIDS-u“... zaboga, ono što on misli da zna – naučivši to iz nekog udžbenika – ljudi koje on namjerava „spasiti“ doživljavaju u stvarnom životu!

Vratimo se mi volontiranju... Dobra stvar kod darivanja jest da ti se to vrati... Ne mogu ti dočarati koliko sam puta bila iznenađena darežljivošću ljudi koji imaju tako malo. Zapravo, moje životno iskustvo mi govori da ljudi koji imaju najmanje – daju najviše. Kad imamo tako mnogo da si možemo priuštiti da nešto od toga i darujemo, to nam zapravo i ne nedostaje! Darovi koje najviše cijenim su oni koji su došli od ljudi koji se uistinu bore da prežive, bilo fizički bilo emocionalno. Osjećam se istinski posramljenom kada, primjerice, susretnem nekoga tko je izgubio sve i jednog člana svoje obitelji u genocidu u Ruandi, a on mi iskaže dobrotu i strpljenje.

Često razmišljam o tome kako mi se zapravo „samo posrećilo“... Ničim to nisam zaradila, zaslužila, niti mi je to netko bio „dužan“... Nisam ničim zaslužila pravo da živim ovako dobrim životom. Samo sam bila dovoljno sretna da se rodim u dobroj, ljubavlju ispunjenoj obitelji u zemlji dobroj kao što je Kanada. Samo mi se posrećilo.

Ne sjećam se da sam svjesno odlučila da budem „volonterka“... Zamolili su me da dođem u Afriku i radim na nečemu za što sam mislila da će biti „jednokratno“ pomaganje prijateljici i istovremeno uzbudljivo iskustvo... i to je bilo to... ili sam barem tako mislila!

Kad sam prvi put kročila na Afričko tlo, sjećam se da sam uočila mnogo stvari koje su se razlikovale od života na koji sam dotad bila navikla. Sada, što više posjećujem Afriku, nalazim sve više sličnosti. Postala sam svjesna da su ljudi u svijetu svugdje isti – žele iste stvari, imaju iste misli, imaju iste čežnje i prohtjeve, žale se na iste stvari... jedino što to rade na različitim jezicima!

Nakon šesnaest godina volontiranja u Africi definitivno se ne smatram nikakvim „ekspertom“... No usput sam pokupila par fora. Hoćeš li da ti ispričam koju?

Evo jedna: Smatram da je u mnogim mjestima u Africi kolonijalizam Afrikancima u glavu usadio ideju da su svi bijelci bogati, a iz toga onda slijedi da također moraju biti pametni i lijepi – a ništa od toga često nije točno! No upoznala sam dosta „volontera“ koji nasjedaju na taj mentalitet ili čak u to počnu vjerovati... a onda se počnu i ponašati u skladu s tim... što ne izgleda nimalo lijepo! Čuvaj se toga i svako malo pogledaj u ogledalo – nisi ništa drukčiji nego prije. Kao što jedan od moje braće voli reći, „Nisi preko noći postala ništa ljepša“… smiješak!

Još jedna stvar: Kad dospiješ u Ugandu ili Ruandu, jedna od prvih riječi koje ćeš čuti je „Mzungu“. Isprva se može činiti laskavim to da u tebe upiru prstom ili u tebe bulje grupice djece koje viču „Mzungu, Mzungu“... a ti se smiješiš i mašeš, uživajući u novootkrivenom statusu zvijezde. Pričekaj malo... nakon par mjeseci, veoma brzo, to će ti dodijati i pitat ćeš se zašto te uporno nazivaju „bijelcem“ umjesto da te promatraju kao pojedinca koji ima ime i prezime. Nisam sigurna zašto to rade, no spoznala sam da puno bolje razumijemo jedni druge ako se imenom predstavim nekoj grupi djece i pustim ih da kažu svoja imena... na kraju krajeva, moramo s nečim početi...

Evo još jedan savjet: Ostavi svoje „razrađene“ planove kod kuće... sve su prilike da se nećeš uspjeti ni približiti onome što si kanio postići! Budi fleksibilan i prije svega zadrži smisao za humor. Jamčim ti da se, ako dođeš s krasnom, dobro organiziranom fasciklom prepunom „ciljeva“ koje treba postići, nećeš maknuti od prve stranice i na kraju ćeš sav frustriran te prelijepo pripremljene stranice na odlasku lijepo baciti u korpu za smeće! A ako očekuješ da ti sve one sjajne, moderne pogodnosti budu na dohvat ruke, zaboravi! Ako planiraš mnogo fotokopiranja, svedi to na minimum – papir je skup, a aparati (i ljudi koji njima znaju upravljati) baš i nisu iza svakog ugla.

Internet? Pa... tu i tamo, ovisno gdje se nalaziš, a i krajnje je spor, no dobro je to što postoje internet caféi... ali samo ako ima interneta... [uzdah!]

Telefoni? Apsolutno! To je ono što je dobro – zapravo, usudit ću se reći da je sistem mobilne telekomunikacije u Ruandi i Ugandi bolji od onoga u Kanadi. Jednostavno se ušećeš u kiosk mobilnog operatera i za manje od dva dolara (zapamti pritom da su to dvije prosječne Ruandske dnevnice) možeš kupiti SIM karticu s dovoljno kredita da možeš 20 minuta razgovarati u domaćoj mreži! Caka je u tome da moraš imati „otključan“ mobitel kako bi ga mogao koristiti u Ruandi s lokalnom SIM karticom.

Televizija? Ukoliko si ovisan o svojoj omiljenoj TV-emisiji, vjerojatno ćeš u roku od tjedan dana zapasti u tešku apstinencijsku krizu. Kanala – izuzev CNN-a, Al Jazzeere i BBC-a, ima jako malo i dobro dođu samo ako ti je dosadno i ne može ti na um pasti ništa pametnije dok boraviš u državi prepunoj zanimljivih stvari za vidjeti i uraditi. Osim toga, ionako ćeš biti prezauzet prepravljanjem onog sjajnog radnog plana koji si donio sa sobom...

Pranje odjeće? Nešto ću ti savjetovati... nemoj sa sobom ponijeti svoju najbolju bijelu pamučnu košulju – u roku od tjedan dana ona će poprimiti finu žućkastu nijansu... na tome se trebaš zahvaliti hrđi u cijevima. Nemoj ponijeti ni sve svoje crne armanijeve majice... njihov će ovratnik poprimiti prekrasnu ljubičastu nijansu nakon što ih objesiš da se suše na uzavrelom suncu... A kada objesiš odjeću (ne... ne očekuj nikakve perilice ili sušilice), izvrni je tako da unutrašnjost bude van. Vidjet ćeš kako boja izložena suncu polako postaje svijetlija, dok će ona iznutra, nadaj se, potrajati malo duže. A bilo koja odjeća koja se čisti isključivo u kemijskoj morat će pričekati tvoj povratak kući!

Svatko ima svoju rutinu... Ja, recimo, volim prati odjeću svakog jutra... Ne volim provoditi čitavu subotu perući gomilu odjeće i onda primijetiti kako se sprema kiša pa ju ne mogu objesiti da se osuši. Savjet: svakog jutra, dok čekam da iz pipe potekne dovoljno topla voda da se mogu istuširati, podmetnem lavor da nakupim dovoljno vode za pranje odjeće koju sam nosila dan prije. Nepotrebno je spominjati da je voda ovdje dragocjena i nije mudro da se bespotrebno troši... A ukoliko je u Ruandi kišna sezona, tada definitivno perem odjeću rano izjutra i zatim čekam sunčano razdoblje koje traje barem sat vremena da objesim odjeću da se suši.

Ah, da! Evo još jednog savjeta/pravila: donje rublje sušite u svojoj sobi... smatra se nepristojnim mjesnoj zajednici pokazivati što nosite uz tijelo, ma kako lijepe te stvari bile...

Darovi: OK, lijepo je osjećati se kao Djed Mraz i dijeliti darove ispruženim ručicama uzbuđene djece... no razmisli malo o tome... kako se osjećaju djeca koja ostanu praznih ruku kad njihovi vršnjaci presretni odlepršaju s „plijenom“ u rukama? Vjeruj mi, ja sam to radila i to uopće nije dobra zamisao. Čim rastvoriš torbu s pomno probranim darovima, stotine... ali stvarno STOTINE djece će se pojaviti niodakle. I nećeš imati dovoljno za sve. Stoga učini uslugu i sebi… i njima... puno je bolje donijeti nešto što svi mogu koristiti – knjige za biblioteku, filmove koje mnogi mogu uvijek iznova gledati, glazbene CD-ove u kojima mogu uživati svi koji se nađu u blizini.

Još jedan problem u vezi s „darovima“ jest to da će se, kad ti odeš, od svakog bijelca koji nakon tebe dođe očekivati da donese nešto... da ne spominjem kako je tek teško ljudima koji faktički u Ruandi žive i rade na projektima kojima žele uvjeriti ljude da je bolje zaraditi ono što primaju. Ovo se osobito odnosi na poklanjanje novca.

Bonton: Prilikom boravka u franjevačkoj župi u Kivumuu treba se držati nekoliko nepisanih pravila ponašanja. Jedno od njih je konzervativno odijevanje – ne samo zato što su u pitanju redovnici, nego također iz poštovanja prema konvencijama koje vladaju među lokalnim seoskim stanovništvom. Također, ukoliko imaš sreće da boraviš u samom samostanu ili si pozvan na objed kod fratara, veoma je važno da poštuješ vremenski raspored obroka koje je odredilo bratstvo. Posjetiteljima je također zabranjen pristup i njuškanje po kuhinji, ili jedenje između obroka. To je kuhareva domena i nitko ne smije ući nepozvan.

Konačno, navest ću nekoliko stvari koje je dobro ponijeti u Ruandu. Ona nipošto nije sveobuhvatna i konačna, nego je tu samo da ti dadne do znanja što može dobro doći:

Odjeća i obuća:

• Stvari koje se mogu prati (ručno, naravno... haha!) – to znači stvari za koje ne treba sušilica, i to od materijala koji se brzo suši – ukoliko bude kišovito nekoliko dana
• Izbjegavaj bijelu odjeću jer obično ne ostane tako bijela (smiješak!)
• Udobne sandale i obuća za šetnju
• Odijelo koje je „smart“ (afrički pojam za dobar izgled), tako da ga možete nositi prilikom neke proslave ili fešte (crkva ili oproštajna zabava koju će ti bez sumnje organizirati)
• Topao džemper ili jakna za večeri (ja također ponesem šal koji me dodatno grije, a ne zauzima mnogo prostora)
• Za žene: nalazim da su suknje, hlače ili kapri hlače (kapri hlače su idealne jer su dovoljno skromne a opet i dovoljno cool...)
• Za muškarce: Ako nosite šorceve, najbolje je da ponesete one koji su do koljena – muškarci ovdje obično nose samo hlače pune dužine
• Pokrivala za glavu – šeširi (s obodom) i kape (kačketi) su dobre ako ideš na pješačenje – za svakodnevnu upotrebu ti nisu potrebni, ja se time nikad ne zamaram
• Vjetrovka, dukserica

Drugi predmeti:

• Malo nakita, ali ništa što bi ti bilo žao da izgubiš (ako se slučajno desi)
• Budilnik ili džepni radio ili što god hoćeš da te budi. Ja imam iTouch koji volim zato što ima sve – osobito glazbu koju noću mogu slušati
• Dobra džepna knjiga, ili iPad (ako si dovoljno sretan da posjeduješ jedan) u slučaju da ti se navečer bude čitalo
• Provjeri hoće li baterija u tvom satu trebati zamjenu dok budeš na putu (teško ćeš ju pronaći u Africi)
• Plastične košarice ili kuke za ručnike koji se pričvršćuju vakuumskim hvataljkama dobro će doći u kupatilu
• Mala vješalica za sušenje osobnih predmeta kao što je donje rublje (nešto što se može objesiti na šipku od tuša). Većina odjeće će se sušiti vani na štriku
• Švicarski vojni nož uvijek dobro dođe
• Set za manikiranje (njegu ruku)
• Sunčane naočale, kišobran
• Ja obično ponesem dovoljne zalihe zubne paste i šampona. Možeš ih kupiti i ovdje, ali nisu uvijek najbolje kvalitete ili su preskupi
• Za sapun ili prašak za pranje rublja nema brige – ovdje ga ima dovoljno
• Kreme i losioni za kožu dobro dođu
• Krema za sunčanje
• Neko od sredstava za tjeranje komaraca
• Lijekovi koji se izdaju bez recepta (laksativi, analgetici itd.) su dostupni, ali ako nešto preferiraš, možeš ponijeti svoje
• Lijekovi koje ti je propisao liječnik, naravno!
• Ja također ponesem tube ili spremnike za lijekove koje želim nadopuniti. Oni su često mnogo jeftiniji u Africi i za njihovo izdavanje nije potreban recept (primjerice, kupujem kortizonsku kremu „Dermovate“, koja je MNOGO jeftinija u Africi!)
• Vješalice za odjeću: Ako imaš mjesta u putnoj torbi, stavi par da se nađu pri ruci (ne moraš ih vraćati kući)

Svjetlo i struja:

• Džepna lampa (baterija): dovoljno mala, ali da dovoljno osvjetljuje (napomena: u Ruandi možeš kupiti baterije, ali možda ne najbolje kvalitete)
• Adapteri za utičnice: U Ugandi su u upotrebi britanske utičnice (tri šiljka), a u Ruandi francuske (dva malena okrugla šiljka i ponekad još jedan za uzemljenje). Mrežni napon je 220 V
• Tvoj aparat i kompjuter bi se trebali moći puniti sasvim normalno ovdje – oni su obično napravljeni da rade na svim mogućim naponima

Posteljina, ručnici, mreže za komarce itd:

• Nema brige po ovom pitanju. Sve to već stoji na raspolaganju u samostanu

Hrana:

• Hrane više nego dovoljno za tvoje potrebe. Ima dobre kave i čaja. Svjež paradajz, krumpir, zelje, patlidžan, avokado itd. mogu se kupiti na tržnicama
• Riba i meso (svinjetina, piletina, teletina, jaretina) su dostupni
• Možda ćeš htjeti sa sobom ponijeti nekoliko vrećica posebnog čaja, ako voliš čaj bez kofeina (premda u današnje vrijeme u trgovinama namirnicama u Kigaliju ima jako dobra ponuda)
• Pivo je jako dostupno – lokalna piva su Primus i Mützig, a u većini lokala možeš kupiti i Heineken, Amstel i Guinness
• Za konzumaciju je najbolja flaširana ili prokuhana voda

Eto ga, to je to... Nudim ti ove savjete, a ako ti budu korisni – odlično! Najbolji savjet koji mogu ponuditi bilo kojem budućem volonteru je da shvati kako ne „spašava“ nikoga drugog osim možda sebe samoga. A kad stigneš u Afriku, otvori oči i, što je još važnije, naćuli uši – na kraju krajeva, dobili smo dva uha i dva oka i samo jedna usta s razlogom. Ono što naučiš ostat će s tobom zauvijek.

Toliko toga ima što se može naučiti od ljudi koji su pretrpjeli tragediju kakvu mi samo možemo zamisliti. Oni ne samo da su uspjeli preživjeti, nego su nastavili živjeti u nadi bez obzira na to što će im budućnost donijeti. Siromaštvo koje čovjek vidi u Africi zaista para dušu i mučno je iz prve ruke biti svjedokom nejednakosti koja postoji u svijetu. No također postoji mnogo lijepih i dobrih stvari. Kad god se vratim iz još jednog posjeta ovom fascinantnom kontinentu i pitaju me što mislim o Africi, ja odgovorim: „Jednom kad saznaš, ne možeš više nikad ne znati... a to znači da, kada jednom stvarno vidiš i iskusiš Afriku u svem njenom sjaju i tragediji, to zauvijek ostane u tvom srcu.“

Dakle, želiš biti volonter? Svakako to učini! Ali shvati da si samo sićušna packa ljudskosti na ovom ogromnom, tajanstvenom kontinentu.

S engleskog preveo Branimir Mlakić

Foto galerija